Intervju sa Ivanom Momčilović, dramaturškinjom predstave Rupe

Tamara Marković

U subotu, 22. februara, u 13 časova u Muzeju Jugoslavije (zgrada Muzeja 25. maj) biće organizovano jedno od poslednjih autorskih vođenja kroz izložbu Devedesete: Rečnik migracija. Autorkama i kustoskinjama, Simoni Ognjanović i Ani Panić, pridružiće se dramaturškinja predstave Rupe ili kada nismo bili svrstani Ivana Momčilović, kao i neki od učesnika i učesnica predstave, tzv. „nevidljivi” – izbegli iz ratom zahvaćenih područja tokom devedesetih, raseljeni, nekadašnja vojna lica, Romi, koji su u pomenutom komadu igrali sami sebe.  

Predstava Rupe ili kada nismo bili svrstani, dramaturškinje Ivane Momčilović i reditelja Lorana Vansona, nastala je u koprodukciji Narodnog pozorišta u Beogradu (2004/2005) sa Кraljevskim flamanskim teatrom i Nacionalnim teatrom valonske zajednice – Brisel. Okupila je zajedno na sceni marginalozovane, tzv. „nevidljive” (izbrisane, isključene iz političkog i ekonomskog konteksta) i profesionalne glumce i glumice, plesačice, muzičare i muzičarke, sa idejom da ukaže, sa scena nacionalnih teatara iz Beograda i Brisela, na njihove probleme, da njihove priče učini – vidljivim.

U okviru autorskog vođenja kroz izložbu ove subote, posebna pažnja biće posvećena ovoj predstavi, a tim povodom razgovarali smo sa dramaturškinjom Ivanom Momčilović.

Pripreme za predstavu trajale su gotovo četiri godine. Kako je izgledao sam proces njenog nastanka? Kako ste došli do učesnika i učesnica?

U momentu početka jugoslovenskog rata i napuštanja zemlje u raspadu, 1991, napustila sam i fikciju na gotovo 10 godina. Tada sam mislila da umetnost ne može da učini ništa u traumatičnim i zverskim situacijama, kao što je rat i društveno rasulo, odnosno da je umetnost u svojoj poslednjoj instanci beskorisna.

Te godine posvetila sam pridruživanju političkim borbama u zemlji svog egzila, Belgiji. Na jednom od tih skupova srela sam reditelja Lorana Vansona. Posle godina traženja novih dramaturških formi i političkih borbi, uvidela sam da su fabrika i fabrički krug zapravo velika scena, a da svako obraćanje radnika radnicima, svako zaustavljanje procesa rada, svake demonstracije nose u sebi stepen teatralizacije i predložila sam Loranu da radimo predstavu u vezi sa Jugoslavijom. Vrteći se oko političkih borbi, ali gravitirajući kroz njih u potragu za novim umetničkim formama, počela sam ponovo da razmišljam o snazi fikcije i poetizacije u prosedeu dokumentarnog. Tako je došlo i do ove predstave.

Što se učensika tiče, profesionalni deo ekipe činili su glumci koje smo, svako sa svoje strane, predlagali reditelj ili ja, sa Esmom Redžepovom već sam radila u okviru Festivala Glas žena (Voix de femmes) u Belgiji, a jedan deo ekipe došao je na  predlog Narodnog pozorišta u Beogradu. Što se „amatera” tiče, odnosno aktera sopstvenih života, za njih nismo organizovali nikakvu audiciju. Prepostavka je da svako poseduje potencijal za mnogo toga, a kompeticija u tragičnom zaista bi bila groteskna.

Do tog dela ekipe dolazila sam na različite načine, nadrealisti bi rekli „objektivnim slučajem”. Deo ekipe potekao je iz grupe Roma koja je prvi put išla na more u Crnu Goru i sa kojom sam išla jedne godine, među njima bila su lica raseljena sa Kosova, dok su drugi deo romskih aktera činili radnici Gradske čistoće. Izlazeći sa probe iz Narodnog pozorišta, jednog dana videla sam da grupu čistača ulica milicioner uvodi u  „maricu” jer su, navodno, nešto ukrali. Radnici, u svojim radnim uniformama, tvrdili su da je u njihovim kesama smeće i da samo rade svoj posao. (Kasnije smo tu scenu privođenja upravo reprodukovali na toj istoj sceni Narodnog pozorišta).

Ženu, koja je videla mnoge ekshumacije leševa tražeći kidnapovanog muža na Kosovu, upoznala sam u slučajnoj poseti Udruženju samohranih majki raseljenih i izbeglih lica, na dan kada su ovim ženama ponudili besplatne frizerske usluge. Pričala je o značaju upravo urađenih „pramenova boje slonovače” na odavno neuređenoj kosi. Tada sam otkrila ženu koja je ispričala najpotresniju priču sa neverovatnom dozom digniteta i poetike u jezi: priču o „nežno rezedo boji” majice njenog muža. Takva je bila majica u kojoj je njen muž kidnapovan i ta boja bila joj je reper. U naborima malih, smrdljivih krpica  tkanina na ostacima leševa, tražila je baš tu, a ne neku drugu nijansu zelene boje (jer nabori, kako je rekla, čuvaju „istinu nijansi”).

Ljubišu, bivšeg oficira JNA, koji je sa porodicom živeo u jednoj sobi, našla sam zalutavši u vojni samački hotel na Dorćolu. Srđana, 1991. godine mobilisanog na redovno služenje vojnog roka, našli smo reditelj i ja dok je radio kao konobar u nekom kafeu u Beogradu. Nakon mobilizacije Srđan je završio u kamionu upućenom na ratište, dobio je šaku pravih metaka, a ceo vod poginuo mu je dok je bio na straži.

Najdragoceniji element celog pokušaja jeste dokazivanje hipoteze da svaka osoba, ko god to bio ima poetski kapacitet, a u ovom slučaju i kapacitet izvođača. Amaterski deo ekipe je čak paradoksalno bio na neki način i profesionalniji od profesionalaca – brže su pamtili tekst, dolazili su na vreme, pokazali su izuzetnu motivaciju, sklonost, dar. Ali – svi. Kada su motivisani, kada za to imaju neki razlog, katalizator, svi su spremni za emancipaciju, samo je potreban okidač.

Dramski tekst nastajao je tokom rada na predstavi na osnovu svedočenja učesnika. Šta je taj proces značio za vas, kao dramaturškinju i ljudsko biće?

Pokazao mi je da je poetizacija i fikcija, nužna karika u tretiranju realnog. Fikcija je nužnost, fikcija je svuda, postoji nešto što se, po meni, može zvati materijalnost fikcije, nužnost fikcionog građevinskog materijala u prevazilaženju stvarnosti, u potrazi za boljim i pravednijim svetom. Posvetila sam se jednom „dugometražnom“ projektu, koji je zaista dugo trajao, ali sasvim onoliko koliko je trebalo da traje njegova priprema, odnosno koliko je bilo potrebno da se u buci sveta začuju „nevidljivi” stanovnici postjugoslovenskog društva, da se stekne poverenje, da se zajednički živi, radi, druži. Ceo proces doveo je do toga da ovaj slučajni skup „nevidljivih”, koji može da reprezentuje mnoge u istim ili sličnim situacijama, postane specifično, generičko iskustvo, sa rezultatom koji ne može da se izračuna unapred, što i jeste važan momenat tretiranja budućnosti. Sa jedne strane, scena Narodnog pozorišta u Beogradu dala je potrebnu vidljivost, ali sa druge, rad sa institucijom pokazao je da ona nije spremna da pruži kontinuitet u minimalnoj daljoj brizi za ove ljude. U tom smislu, naš projekat nije bio dovoljan. Potrebna je i fikcija posle fikcije.

Zašto ste odlučili da se poslužite poetizacijom, kao mehanizmom za transformaciju dokumentarnog?

Baš kao što je renesansnim glumcima providna gaza na proscenijumu služila kao „štit” ispred koga su igrali štiteći se od naleta trulog paradajza potencijalno nezadovoljne publike, poetizacija se pokazala kao prozirni štit za ljude koji su na sceni, u nekoj vrsti poetizovanih personalnih priča, uspeli su da uđu u likove, u kojima oni nisu bili sami, već zajedno sa svima koji se nalaze u istoj situaciji. Uspeli su da sa tog mesta ispričaju univezalne priče o onima koje niko više ne vidi. Tako smo dolazili poetizacijom do pozicije univerzalnih, a ne partikularnih priča/iskustava, što jeste put ka nadgradnji dokumentarnog, postojećeg. Kretanje ka nepostojećem. Ka onome što će tek doći. Ka onome o čemu se sanja. Ka onome za šta niko ne može tačno znati kakvu će formu, prostor i vreme zauzeti. U tome i jeste lepota misterije življenja i čuda zvanog zajednički život ljudi na zemlji.

Kakvim transformacijama na sceni ste svedočili, kada je reč o glumcima, sa jedne, i „nevidljivima“, sa druge strane?

Scene gde su ljudi iz „stvarnog života“ objašnjavali glumcima svoje likove, odnosno scene gde su glumci igrali prisutne „nevidljive”, jesu scene u kojima smo dali slobodu „amaterima” da zaustavljaju glumce svaki put kada bi im se učinilo da scene nisu verne, odnosno da glumci ne umeju da ih verno predstave. Na osnovu dramaturgije tih prekida pisala sam tekst, fiksirala ga, da bi ga učesnici kasnije učili. To su scene u kojima se zaista direktno učio život, ovoga puta sa scene, kao velike pozornice života.

Scena u kojoj Ljiljana objašnjava glumici koja glumi nju dok učestvuje u identifikaciji leševa i traži muža, kao i scena gde izbeglica iz Hrvatske objašnjava glumici, koja nju glumi, koliko joj je bilo neprijatno zbog pogleda ljudi u autobusu gradskog saobraćaja, možda su nešto najdragocenije što sam videla u pozorištu, u smislu pozorišta kao velike pomoćne skele oko fasade života.

Predstava je imala premijeru u Beogradu i Briselu. Kakve su bile reakcije ovdašnje publike, a kako je to izgledalo gledaocima u Belgiji?

Publika je svuda reagovala snažno, jer je sama predstava, sudeći po kritikama i reakcijama publike, bila transformativno iskustvo, u smislu pomeranja granica šta ko može, za šta je ko „rođen“, u smislu radikalnog rada na jednakosti i izmeštanja životnih, dodeljenih uloga.

U Belgiji je ova predstava ujedinila dva nacionalna pozorišta, koja nisu nikada pre toga sarađivala (Nacionalno flamansko i Nacionalno valonsko pozorište), u kraljevini koja je stalno pred nacionalističkim rasulom, nalik Jugoslaviji. Tamo su možda stojeće ovacije bile još veće svedočanstvo prepoznavanja univerzalnog jezika poetizacije užasa i stvaranja zajedničkog jezika za nemoguće, koji je poslužio kao osnovna dramaturgija predstave.

Koliko je samo mesto igranja predstave – Narodno pozorište u Beogradu, bilo važno za vidljivost tema koje „Rupe” problematizuju?

Pitanje pogađa u metu. Upravo je izbor Narodnog pozorišta  (na opšte zgražavanje mnogih kolega) bilo presudno da na svoju scenu primi „Narod“, deo naroda koji je izuzet iz publike u ovom pozorištu, kao iz aktera na sceni. U Kraljevini Belgiji bilo je važno da se preko leša Jugoslavije desi prva saradnja (koprodukcija) Nacionalnog valonskog i Nacionalnog flamanskog teatra, koji su stajali jedan naspram drugog desetlećima, na par stotina metara, bez iskustva saradnje. Dakle, odabir institucija bio je od izuzetne važnosti, rekla bih deo generalne dramaturgije.

Ne napušta nas pitanje: Koji su društveni dometi umetnosti? Kakvi su vaši utisci? Šta su „Rupe” značile za njene aktere intimno, a šta za njihovu recepciju unutar društva u kome su bili „nevidljivi”?

Hvala na ovom pitanju. Iskustvo ove predstave potvrdilo je moje indicije o spremnosti/kapacitetu svakoga za umetnost i potrebi svakoga za fikcijom, kao sredstvom dizanja političke, ljudske borbe, na novi nivo. Dakle, po meni reč nije više o  dilemi zvanoj „napuštanje umetnosti”, odnosno svođenju umetnosti na realistički (angažovani) nivo, već o nečemu mnogo radikalnijem: napuštanju ideje da politička borba i emancipacija može bez fikcionalizacije, poetizacije, a možemo reći i bez estetetske revolucije, bez prolaska kroz čulno, kroz nadgradnju realnog i nadstvarnog kao nužnog sledećeg nivoa realnosti.

Setimo se da se Pokret nesvrstanih u početku zvao Pokret neanagažovanih zemalja i da je na Havanskoj deklaraciji iz 1979. rečeno da će se pokret zalagati za osiguravanje „nacionalne nezavisnosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, aparthejda i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, mešanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike”. Pokret se fokusirao na „nacionalne borbe za nezavisnost, iskorenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprostavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu“. To sve zajedno deluje kao lepa socijalna utopija i blisko je naučnoj fantastici. Ipak, to i jeste uloga fikcije, da postavi pred sebe nemoguće i da radi na istoj sceni ruku pod ruku sa stvarnošću, sa postojećim – na njegovom ostvarenju. Ovaj pokret se u početku zvao pokret „neangažovanih, vanblokovskih zemalja”, ali je otišao dalje, u promenu naziva, preimenovanja ka „nesvrstanima”, u traganju za novim imenom, polazeći od nepostojećeg koje će tretirati postojeće.

Naša predstava ima obe pozicije u nazivu. „Rupe ili kada nismo bili svrstani“.

Šta se desilo sa učesnicima posle svih ovih godina? Da li ste sa njima u kontaktu?

Da, ostala sam u kontaktu sa mnogima, naročito sa romskim delom ekipe. Od cele grupe (njih šest), samo je jedan u Beogradu i dalje. Kako mi je rekao: „Gde bih bio, i dalje sam u Gradskoj čistoći.” Ostali su emigrirali, naravno najčešće prelazeći granicu peške, ilegalno, plaćajući ljude koji su ih izvodili na tzv. slobodnu teritoriju Mađarske u ono vreme, ali ne svaki put uspešno, i ne iz prve ruke, najčešće za veoma veliki novac. Delimično je to i zbog toga što smo u predstavi imali scenu ambasade u kojoj su oni koji su želeli da ostanu u Belgiji posle premijere, to i rekli na sceni, te je od prvog momenta bilo jasno da mnogi učesnici imaju jaku motivaciju za učešće u ovom dugom procesu i zato što su želeli da pokušaju da ostanu u Belgiji. No, institucionalni rasplet nije bio moguć, te su opet ovi ljudi ostali prepušteni sami sebi i ilegalnim prelascima granice. Mnogi od njih sada žive u Nemačkoj, jedan je čak u SAD-u, dakle ipak su upotrebili novu vrstu fikcije, izvan naše granice i granica koje smo prekoračivali svi zajedno, došavši do paradoksa gde institucija ograničava fikciju. U kontaktu sam i sa drugim učesnicima. Izložba Devedesete: Rečnik migracija, u Muzeju Jugoslavije, definitivno je lepa prilika da se ponovo okupimo.

O predstavi iz teksta kolektiva E-I-Migrative art:

U pozorišnoj predstavi i scensko-vanscenskom iskustvu Rupe ili kad nismo bili svrstani kolektiv E-I-Migrative art i reditelj Loran Vanson pošli su u traganje za prazninama ostalim u životima porodica izazvanim ratom u ex-Jugoslaviji.

U čemu se sastoji iracionalnost jednog rata? Šta ostaje posle njega? Polazeći od ruševina jednog uništenog društva, kako i gde sagraditi sklonište-mesto prekida-mesto munjevite slobode, gde mišljenje mentalnog i fizičkog preživljavanja postaje ponovo moguće? Koji se još neimenljivi ili teško imenljivi ratovi nastavljaju svakodnevno čak i u društvima samozvanog socijalnog mira? Kako dalje kada bombe padnu? ili dok još nisu pale reči Dosta, nismo na prodaju! Nama pripadaju naši životi? pitaju se ljudi kojima je obećan napredak za SVE, oduzet raznim socijalnim nepravdama. Kolektiv E-l-Migrative art (pisac, prevodilac), reditelj, scenografi škart, amateri i iskusni scenski radnici – svi su zajedno ovde u potrazi za radikalnim pozorišnim gestom čiji je cilj govoriti SA konkretnim osobama ovde i sada: mladim Romima deportovanim i raseljenim s Kosova, izbeglicama iz Hrvatske, majkama i  uprugama, članicama komiteta nestalih i kidnapovanih lica, bivšim vojnicima i njihovim starešinama, dezerterima rata i još uvek ne dezerterima mira, ljudima koji su svedoci bombardovanja Beograda 1999. godine… Mnogobrojnim nevidljivima, izbrisanima, isključenima iz aktuelnog političkog i ekonomskog konteksta. S poetizovanog zaklona scene, kao renesansni glumci koje je od pubike delila nevidljiva gaza štiteći ih od naleta trulog paradajza, nevidijivi pričaju sami svoje živote na sceni uz prisustvo glumaca, igrača i muzičara Narodnog pozorišta iz Beograda, Brisela, Njujorka, Skoplja. Pogled Zapada ne izostaje. Belgijski glumci učestvuju podjednako: valonski i flamanski. Oni su neophodna distanca, ali i naivnost, stereotip mišljenja i gluma „glave u pesak”, kojom je Evropa čas pasivno, čas aktivno pokazala svoje duboko nerazumevanje konflikta, posmatrajući ga iz svog zadnjeg dvorišta i bašte. Egzemplarna koprodukcija Narodnog pozorišta u Beogradu i prvi put saradnja između dva najvažnija belgijska nacionalna pozorišta KVS-a (Kraljevskog flamanskog teatra) i Nacionalnog teatra valonsko-briselske zajednice, Brisel. Reditelj: Loran Vanson. Tekst prema rečima nevidljivih: Ivana Momčilović. Prevodilac na sceni: Ljubomir Jakić. Godina: 2004/2005.

Za više informacija o izložbi Devedesete: Rečnik migracija: https://www.muzej-jugoslavije.org/exhibition/devedesete-recnik-migracija/

Povodom 25 godina Muzeja Jugoslavije

Predistorija: Osnova za razumevanje Muzeja Jugoslavije

Na oblikovanje evropskog tipa muzeja uticale su brojne prakse i koncepti sakupljanja, čuvanja i upotrebe predmeta.

Muzejska laboratorija

Otvoreno istraživanje i preispitivanje jugoslovenskog nasleđa

Muzej Jugoslavije te poziva #OSTANIUMUZEYU