Iza scene: kustoskinja likovne zbirke o obeležavanju 75 godina od kraja rata

Ana Panić, kustoskinja Muzeja Jugoslavije

Kada smo krenuli da pričamo o predmetima koje smatramo važnim za izlaganje povodom proslave 75-godišnjice kraja Drugog svetskog rata, odmah sam u glavi imala sliku dve skulpture pobede iz Zbirke poklona Josipu Brozu Titu – likovna umetnost za koju sam zadužena već 15 godina. Iako su izlagane i 2005. i 2015. sličnim povodima – na izložbama koje je Muzej organizovao povodom 60 i 70 godina od pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu, zapravo o njima nisam imala mnogo podataka. Obe se u muzejskoj dokumentaciji vode kao dela nepoznatih autora i kao takve su izlagane. Obe su se nalazile u Titovoj beogradskoj rezidenciji u Užičkoj 15, na ne posebno istaknutim mestima, jedna u Bilijarnici, druga na Galeriji na spratu.

Nepoznati autor, Pobeda, do 1950. Poklon Partijske organizacije pri CK KPJ Josipu Brozu Titu, 24. 05. 1950. (levo)
Jozef Kostka, Studija za Spomenik oslobodiocima u Bratislavi, 1946. Poklon slobodne Bratislave Josipu Brozu Titu. (desno)

 

Gledajući ove dve skulpture jednu pored druge, obe urađene od bronze i postavljenje na postolje od crvenog mermera, posebno mi je bilo zanimljivo nešto što mi je prvo i upalo u oči – na obema skulpturama dominantna je ženska figura. Naime, reč je o prihvatanju i eksploatisanju starih normi tipa „Sloboda predvodi narod” koje se nastoje prilagoditi novim narativima. Vrlo zanimljiva kompozicija sa čak sedam figura na postamentu ima pločicu sa posvetom: „Našem učitelju i najmilijem drugu Titu. Partijska organizacija pri Centralnom komitetu KP Jugoslavije, 25. V 1950″, ugraviranu ćiriličnim pismom, kao i signaturu koja nam govori da je skulptura izlivena u čuvenoj, i do skoro postojećoj, umetničkoj livnici „Plastika“ u kojoj su svoje skulpture izrađivali najznačajniji srpski i jugoslovenski vajari, koja je bila smeštena nedaleko od takođe čuvene kafane „Stara Hercegovina“, u Carigradskoj ulici u Beogradu. Iako još nisam uspela da saznam ko je autor ove kvalitetne skulpture, možemo pretpostaviti da je reč o studiji za neki spomenik koji nije realizovan. Ženska figura, za razliku od Slobode na čuvenoj slici Ežena Delakroa, ne komunicira sa predstavnicima naroda koje vodi u pobednički juriš. Ne osvrće se, sa visoko podignutom zastavom gleda ispred sebe, u budućnost, a prate je figure boraca i borkinja sa oružjem, radnika sa čekićem, ašovom i krampom i seljanke sa klasjem, što govori o nerazdvojivosti klasne borbe i oružanog otpora fašizmu, ujedno slaveći vrednosti rodne ravnopravnosti stečene u Drugom svetskom ratu, kroz žensku figuru sa olovkom koja simbolizuje prosvećivanje žena kroz opismenjavanje na analfabetskim tečajevima kao preduslov za ostvarivanje ravnopravnosti.

 


Prijem delegacije i poklona partijske organizacije pri CK KPJ povodom 58. rođendana, 24.05.1950.

 

Druga skulptura je studija za spomenik Crvenoj armiji „Pobeda” u Bratislavi skulptora Jozefa Kostke iz 1946. U prepisci sa kolegama iz Bratislave (Zavod za zaštitu spomenika, Muzej grada Bratislave, Gradska galerija Bratislave i dr.) saznala sam da je spomenik otkriven 1950. godine, na petu godišnjicu oslobođenja Bratislave, i da je to centralni državni spomenik posvećen pobedi nad fašizmom pored kojeg se svakog 4. aprila, na dan oslobođenja, odvija velika komemoracija uz učešće zvaničnika.

 

Arhiv spomenika, kolekcija negativa, Bratislava, Hviezdoslav trg (Hviezdoslavovo namestie), Spomenik oslobodiocima, nepoznat autor.
Autorska prava/ljubaznošću: Zavod za zaštitu spomenika kulture Slovačke

 

Upravo to saznanje nagnalo me je da se zapitam koji je kod nas zvanični spomenik pobedi u Drugom svetkom ratu, koje to centralno mesto gde slavimo pobedu nad fašizmom državnom ceremonijom, ako takvo mesto uopšte postoji. Poslednjih godina to je definitivno Groblje oslobodilaca Beograda, a odnedavno se ceremonija polaganja venaca održava i na Spomeniku sovjetskim veteranima na Avali, koji su tu poginuli u avionskoj nesreći 19. oktobra 1964. godine dolazeći na dvadesetogodišnjicu oslobođenja Beograda. Poslednjih pet godina održava se i manifestacija „Svečani marš Besmrtnog puka”, od prošle godine uz podršku Vlade Republike Srbije. Odnos prema prošlosti nije jednoznačan, kontekstualan je i po potrebi se menja kako bi odgovarao današnjim identitetima i javnim politkama u skladu sa tzv. sindromom samoposluge, kada se u prošlost ulazi kao u samoposlugu da bi se uzelo samo ono što je u tom trenutku potrebno i koliko je potrebno. Sećamo se promene datuma održavanja vojne parade kako bi se uskladio sa dolaskom visokih ruskih zvaničnika, ali i promena naziva ulica Maršala Tolbuhina i Generala Ždanova po kojima su decenijama nosile imena ulice u centru grada, čiji su nazivi preko noći promenjeni, da bi koju godinu kasnije po njima na brzinu nazvane ulice na periferiji, opet uoči dolaska ruskih zvaničnika, da bi najzad od 72. godišnjice oslobođenja Beograda dobili još po jednu ulicu, ovoga puta na Novom Beogradu, tako da sada u Beogradu postoje po dve ulice koje nose naziv po ovim vojskovođama Crvene armije?!?!

Ali, da se vratimo skulpturama iz fonda Muzeja… Skulptura koja predstavlja studiju za spomenik u Bratislavi tipična je za posleratna dela pod uticajem sovjetske socijalističke skulpture, kakvih je kod nas bilo u prvim posleratnim godinama dok je bilo ideološke bliskosti sa SSSR-om, kao na primer Augustinčićev „Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji” pokraj Batine na Dunavu, izveden 1947. godine. Početkom pedesetih i dalje srećemo spomenike koji slave pobedu simbolizovanu ženskom figurom, poput spomenika „Sloboda” na Iriškom vencu, vrhu Fruške gore, rad našeg poznatog vajara Sretena Stojanovića ili „Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora” u Subotici, koji je izveo Toma Rosandić, da bi ih zamenili spomenici palim vojnicima i nevinim žrtvama koji nastaju iz potrebe da se očuvaju uspomene na sve poginule i stradale, na užase rata, borbe i stradanja i homogenizuje multinacionalno, multietničko i multireligijsko jugoslovensko stanovništvo. Glorifikovana je zajednička prošlost i herojsko doba Narodnooslobodilačke borbe i njenih žrtava, koje su donele slobodu i srećniju budućnost, kao integrativni faktor koji je davao legitimitet novoj Jugoslaviji.

U jugoslovenskoj spomeničkoj plastici oslobođenje i pobeda su se obično predstavljali kroz prikaz žrtava i/ili vojnika za šta takođe imamo odlične primere u muzejskoj kolekciji.

 

Slavko Tihec, Model za spomenik Narodnooslobodilačke borbe u Mariboru, do 1977. (levo)
Frano Kršinić, Model za spomenik „Borac na straži u Dubrovniku, do 1954. (desno)

 

Sferični spomenik koji prikazuje pale borce visine 7.4 m i širine 6 m nalazi se i danas na Trgu slobode u centru Maribora, na mestu gde je postavljen 27. 11. 1975. godine i simboliše ulogu i značaj Narodnooslobodilačkog pokreta u Mariboru tokom nemačke okupacije u Drugom svetskom ratu. Oko spomenika su javne objave o pogubljenju oko 667 ljudi koje su nemačke snage osudile na smrt. Dan kada je Komunistička partija izvršila prvu diverzantsku akciju protiv okupatora i danas živi u kolektivnom sećanju građana koji 29. april 1941. godine slave kao jedan od zvaničnih praznika grada Maribora.

Za razliku od Maribora, Dubrovnik više nema svoj centralni spomenik borcima Narodnooslobodilačkog rata „Borac na straži” koji je, povodom desetogodišnjice oslobođenja Dubrovnika od fašizma u Drugom svetskom ratu, svečano otkriven na Trgu boraca (danas Trg oružja), uz sam zid Starog grada, 1954. godine, a u dva pokušaja srušen 1992. godine do temelja velikom količinom podmetnutog eksploziva. Postolje i ostaci spomenika uklonjeni su kao da ga na tom mestu nikad nije bilo.

Danas, 75 godina od pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu, a nakon iskustva ratova devedesetih, možemo samo da se zapitamo koju pobedu to slavimo, tj. da li smo fašizam pobedili ili kao što nas Alber Kami opominje „bacil kuge nikad ne umire i nikad ne nestaje, može desetinama godina da spava u nameštaju i rublju, da strpljivo čeka u sobama, podrumima, sanducima, maramicama i starim hartijama i doći će dan kada će na nesreću ljudi i njima za pouku, kuga probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u kakvom srećnom gradu”.

Povodom 25 godina Muzeja Jugoslavije

Predistorija: Osnova za razumevanje Muzeja Jugoslavije

Na oblikovanje evropskog tipa muzeja uticale su brojne prakse i koncepti sakupljanja, čuvanja i upotrebe predmeta.

Muzejska laboratorija

Otvoreno istraživanje i preispitivanje jugoslovenskog nasleđa

Muzej Jugoslavije te poziva #OSTANIUMUZEYU