Mala porodična istorija

Saša Rakezić aliјas Aleksandar Zograf, strip autor

Sećam se televizijskog intervjua sa filmskim režiserom Aleksandrom Petrovićem, pre više godina. On je prolazio putem između Beograda i Pančeva, objašnjavajući da je to „njegov svet”, izdvajajući taj predeo kao nešto što je bitno odredilo njegovu poetiku. Bio sam zapanjen. Nisam mogao da verujem, Aleksandar Petrović bio je za mene veoma važna ličnost, jedan od glavnih predstavnika „crnog talasa” jugoslovenske kinematografije, pojave koja je šezdesetih i početkom sedamdesetih godina bila možda krunsko dostignuće ukupne umetničke scene u toj zemlji. „Crni talas” je bio dokaz da u je u jednoj socijalističkoj zemlji moguće kreirati oporu, a ipak upečatljivu i veoma kritički nastrojenu stvaralačku poetiku, koja je otvorila prostor za ostvarenja koja su bila avangardna  i ponekad percipirana kao odveć slobodna, čak i u zapadnim zemljama. Ti filmovi su bili finansirani državnim novcem, i u različitim periodima su bili kuđeni i slavljeni, stavljani pod tepih ili isticani kao značajna umetnička dostignuća. Kako je, dakle, neko poput Aleksandra Petrovića mogao da uopšte izdvoji taj predeo oko puta, na kojem nema ničeg posebnog, tek pokoji sumorni industrijski pogon, poneka kuća, i beskrajna ravnica omeđena močvarama, kako je to moglo da ima bilo kakvu važnost, privlačnost, bilo šta? Razlog za moje iznenađenje bila je činjenica da je taj put nekome zaista bio važan, bio je pozornica života i smrti, za jednu porodicu, moju porodicu.

Moji baba i deda sa majčine strane, Petar i Spasenija Pavkov, 1934. godine naselili  su se u Krnjači, mestu koje se nalazi baš uz put koji od Beograda vodi ka Pančevu. Tu su bili vlasnici kafane, koja je negde u unutrašnjosti imala tajnu pregradu koja je vodila do skrivene prostorije. Znao sam da su tu tokom rata bili skrivani pripadnici tajnog pokreta otpora, kao i antifašistička literatura, hrana, lekovi i oružje, odakle su Dunavom prevoženi u partizanske jedinice, ili u smerovima gde je trebalo. Tek nedavno sam saznao da je moj deda imao i kodno ime Dragi. To su sve bile opasne delatnosti, koje su ih umalo koštale glave, kada su bile prozrene od strane nacističkih agenata.

Petar Pavkov

Petar Pavkov; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Pre nekoliko godina sanjao sam dedu, Petra Pavkova. Njegov lik činio se veoma stvarnim, nepomično je stajao i posmatrao me, pravo u oči. Osetio sam kako se te moje oči iz sna ispunjavaju suzama. Čuo sam sebe kako izgovaram reči: „Imao sam samo četrnaest godina kada si otišao. Nisam stigao da te pitam sve što je trebalo.” Kasnije sam shvatio da je to zaista sažimalo moja tadašnja osećanja. Deda je umro od kancera, kada sam imao četrnaest godina. Bilo je to 1977. godine, ja sam bio jedini klinac unaokolo za kojeg sam znao da je bio ponesen avangardnim umetničkim pokretima s početka veka, a oko sebe nisam pronalazio ni mnogo onih koji su u pojavi prvobitnog panka videli nešto, hmmm, „posebno”, ako ne i revolucionarno. Iako sam znao za delatnosti svoje babe i dede u toku rata, tada se rat činio kao nešto maglovito, daleko, možda kao neko legendarno doba. Pored toga, baba i deda skoro da nikada nisu ni pričali o tome iako se, naročito sa tačke gledišta današnjeg konformizma, njihovo delanje može nazvati nesebičnim, čak hrabrim. Voleo sam ih, prostom dušom deteta, to je bilo sve. Kada nisam sa radoznalošću razgledao svet oko sebe, bio sam zadubljen u čitanje stripova, i oni u tome nisu videli ništa pogrešno. Inače, Spasenija, a naročito Petar, bili su druželjubivi, i pamtim da su kod njih uvek dolazili poznanici, sa kojima su satima razgovarali, o životu, o vremenu koje je prošlo, i o još koječemu. Sada shvatam da je tu bilo mnogo zanimljivih priča, i sudbina, koje bih voleo da sam imao dovoljno pameti da beležim.

Petar, Olga, Milanka i Spasenija pedesetih; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Moj deda je dugo vremena provodio strpljivo slušajući jednog daljeg rođaka, koji je radio kao portir u fabrici, i koji je tvrdio da zna jezik životinja, i tajnu letećih tanjira. Nekako mi se činilo da mu deda nije verovao, ali je bez prekidanja slušao svaku priču u kojoj je ovaj razglabao najneverovatnije detalje. Još me drži dubok osećaj zahvalnosti što sam to vreme svog postojanja podelio baš sa tim ljudima. Takođe, znao sam i da je deda, uprkos svom herojskom bavljenju za vreme nacističke okupacije, proveo u zatvoru na Golom otoku period 1950–1952, kao politički pritvorenik. Ipak, u njemu nikada nisam uspeo da primetim tragove ozlojeđenosti, a sada verujem da bi za tako nešto imao razloga – našao se sa suprotne strane glavnotokovskih tendencija u toj zemlji, i verujem da je to bilo bolno. Možda je nastojao da svoju unučad poštedi svih tih priča, ali čak i u vreme kada je bio nagrižen kancerom, delovao je umorno, ne i ozlojeđeno. I danas se sećam njegovog zvonkog smeha koji, nakon svih ovih godina, još tako jasno čujem u svom unutrašnjem sluhu.

DOSELJENJE U KRNJAČU

Ko su bili naši preci, da li njihovu životnu priču olako zaboravljamo, kako su se nosili sa dramatičnim preokretima istorijskih zbivanja, kakvih je, naročito na Balkanu, bilo i previše? Možemo li iz njihovog iskustva da izvučemo nekakav zaključak, i nakon što su nestali iz realnosti koju nastanjujemo? Pokušao sam da odgovorim na neka od pitanja, koja sam samom sebi postavio, možda da bih nadoknadio to što sam u svojoj nezrelosti propustio… Tako sam potražio informacije koje sam o svojoj porodici bio u stanju da nađem u pančevačkom arhivu, i u Arhivskoj zbirci Muzeja Vojvodine u Novom Sadu  –  kao i u desetak knjiga koje se bave vremenom nacističke okupacije u Srbiji, i tome priključio ono što sam zabeležio u razgovoru sa rodbinom i poznanicima…

Petar i Spasenija Pavkov potiču iz okoline Sremske Mitrovice (sela Laćarak i Kuzmin), sedamdesetak kilometara od Beograda, i poznato je da se Petar 1926. zaposlio u fabrici tanina, gde je ubrzo postao aktivista u sindikatu. Oni se 1934. godine doseljavaju u Krnjaču, otvorivši kafanu nedaleko od mosta na Dunavu. Kafana se zvala „Kod Pere Sremca”. Iako dolaze iz sremske oblasti, i tamo su imali rođake, o njihovom životu u tom kraju sam znao malo, kao i o razlozima zbog kojih su se doselili u predeo između Beograda i Pančeva. Ipak, meni je oduvek maštu podgrevala činjenica da je Sremska Mitrovica podignuta iznad važnog antičkog grada Sirmijuma, koji je krajem trećeg veka, u vreme Tetrarhije, bio proglašen za jednu od četiri prestonice Rimskog Carstva. Savremeni grad je pokrio ostatke antičkog, potiskujući misteriozne slojeve dublje u nepoznato. Početkom sedamdesetih, postojala je i ideja američkih entuzijasta da se čitavo stanovništvo Sremske Mitrovice iseli na novu lokaciju, kako bi se do kraja istražio antički grad. Za moju babu i dedu, međutim, preseljenje iz okoline Sremske Mitrovice u Krnjaču tridesetih godina je verovatno značilo približavanje ekonomski prosperitetnijoj blizini jugoslovenske prestonice, gde su mogli da se bave samostalnom delatnošću, ugostiteljskom. Bilo je to u vreme kada je, izgradnjom mosta na Dunavu, oko Beograda nastajalo prigradsko naselje na drugoj obali,  u banatskoj oblasti koja je gravitirala ka  Pančevu, do kojeg se pre toga putovalo isključivo brodom. Početkom veka Krnjača je bila slabo naseljeno mesto, često plavljeno, ali je zahvaljujući meliorizaciji te oblasti, takozvanog Pančevačkog rita, koju je sprovodila jedna francuska kompanija u periodu 1929–1933, rastao broj doseljenika. Početkom tridesetih, na izgradnji nasipa u Pančevačkom ritu radio je i Đorđe Lobačev, možda najpoznatiji strip crtač predratnog Beograda, koji se tada privremeno naselio u Pančevu. To je opisao u svojoj autobiografiji, gde takođe govori o poseti generalnog direktora francuske kompanije, kada su postrojeni bili ekipa podizvođača, sastavljena od ruskih izbeglica, Kozaka, koji su radili na nasipu i putu prema Pančevu. Kozaci su, obučeni u svoja paradna odela, sa sve šubarama od vučje kože, redenicima za metke na prsima, i sjajnim odlikovanjima, salutirali tokom inspekcije, s tim što su umesto pušaka u rukama držali lopate! Predstavnici francuske firme samo su zapanjeno gledali, dok je u pozadini emitovana jugoslovenska i francuska himna.

Uglavnom, sa komunalnim uređenjem ovog prostora, tu se doselio znatan broj ljudi iz raznih krajeva, a Krnjača je, s obzirom na poreze koji su bili manji nego u centru prestonice, postala destinacija poznata po kafanama, gde su, sa uspostavljanjem železničkog i autobuskog saobraćaja preko mosta, na izlet dolazili uglavnom siromašniji stanovnici Beograda, koji su po manjoj ceni mogli da priušte ručak i da se zabave uz muziku brojnih orkestara. Petar Pavkov ubrzo je došao u kontakt sa grupom priklonjenom Komunističkoj partiji (i drugim strankama levice), okupljenom na beogradskom univerzitetu.

Među ljudima sa kojima je sarađivao bili su istaknuti intelektualci, kao što je Bora Baruh – rođeni iste godine, 1911, bili su tek koju godinu stariji od većine mladih buntovnika koje su poznavali, ali je u to vreme ta razlika u godinama smatrana za značajnu. Potekao iz porodice beogradskih Jevreja Sefarda, Bora Baruh (njegovo pravo ime bilo je Baruh Baruh, ali je ostao zapamćen po posrbljenom imenu Bora) bio je zapaženi slikar, koji je u drugoj polovini tridesetih boravio na specijalizaciji u Parizu, gde je takođe prihvatao jugoslovenske dobrovoljce i organizovao  njihov odlazak u Španiju, gde su se borili na strani antifrankista, sve dok to nisu saznale francuske vlasti, koje su ga vratile u Beograd.

Bora Baruh i Elvira u Beogradu, 1938; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Bora i njegova braća, Isidor i Josif, bili su voljene figure otpora protiv nacističke okupacije, i svi su u toj borbi stradali, kao i sestre Rašela i Berta, streljane od strane okupatora, a Sonja je jedina preživela rat.

Gligorije Ernjaković; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Zatim, Petar je sarađivao sa Gligorijem Ernjakovićem (poznati prevodilac, koji je kasnije prevodio Kanta, Ničea, zapise Feliksa Kanica o Srbiji devetnaestog veka, pa čak i Kjerkegora direktno sa danskog!), kao i sa Veljkom Kovačevićem – koji je pre rata bio blizak socijaldemokratama, a nakon rata branilac na suđenju organizacije nazvane Savez demokratske omladine Jugoslavije (1948), kojoj je pripadao i poznati pisac Borislav Pekić. Još kasnije, Kovačević je takođe bio advokat možda najpoznatijih jugoslovenskih disidenata, Milovana Đilasa i Mihajla Mihajlova. U tom društvu Petar je upoznao i Svetozara Vukmanovića Tempa, koji je bio značajna figura tokom priprema studentskih protesta na univerzitetu, u predratnom Beogradu. Tempo je za vreme rata, između ostalog, radio na formiranju ilegalnih štamparija i bio među glavnim u organizovanju pokreta otpora, a posle rata postao jedan od vodećih funkcionera. Nakon što je 1971. objavio autobiografiju, koja je bila jedna od retkih ispovesnih proza visokog jugoslovenskog funkcionera, živeo je prilično povučeno iako je 1986. pristao da se odazove pozivu Gorana Bregovića i učestvuje na snimanju pesme grupe Bijelo dugme, „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo”. Na početku ove pesme, koja bi po svojim oporim stihovima možda mogla da se tumači kao nekakvo predviđanje raspada zemlje koji će se desiti tokom devedesetih, Tempo je otpevao delić revolucionarne pesme „Padaj silo i nepravdo”.

S obzirom na to da je optužena za spremanje prevratničke aktivnosti, Komunistička partija je u Kraljevini Jugoslaviji bila zabranjena još od 1920. Delujući u ilegali, ličnosti koje je Petar Pavkov upoznao bile su prisiljene da se kod njega povremeno kriju od policije – kao porodični čovek i kafedžija u Krnjači, verovatno je bio van pozornosti vlasti, koja se uglavnom bavila ekscesima sklonim studentima. Kafana i kuća Pavkovih ubrzo je postala okupljalište brojnih zanimljivih ličnosti, koje su videle sebe kao borce protiv kapitalističkog establišmenta tog vremena, i verovatno je baš tada nastala ideja o tajnoj prostoriji u slučaju opasnosti. Ubrzo se ovim aktivnostima priključila i moja baba, Spasenija, u ulozi kurira –  u kofama mleka sa dvostrukim dnom prenosila je poverljiva dokumenta, koja je ponekad trebalo da budu sakrivena ispred policijskih racija.

Posude s duplim dnom, slične onima koje je koristila Spasenija; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Njihova aktivnost brzo se proširila na prikupljanje i pripremu hrane, koju su u paketima prosleđivali političkim zatvorenicima u nekim zatvorima. To je zahtevalo dosta vremena i organizacije, ali je pokazalo da se na porodičnom nivou, uprkos tome što se 1938. rodio moj ujak Borivoje, može činiti i nešto za „opštu stvar”.

OKUPACIJA

Možda su, zahvaljujući iskustvu u konspirativnim aktivnostima, sve njihove delatnosti bile, u nešto promenjenim okolnostima, nastavljene i proširene u vreme okupacije. Uprkos svoj drami oko sebe, Petar i Spasenija su u decembru 1941. dobili i blizance, Milanku – moju mamu, i Milana, koji se u tim ratnim okolnostima razboleo i umro godinu dana kasnije. Mama je tvrdila da je čitavog života osećala nekakvu teško opisivu melanholiju, izazvanu tim događajem. Baba mi je pričala da je između svih zbivanja u to burno vreme imala i napad slepog creva. Umesto anestezije, koja je u uslovima okupacije bila teško dostupna, pre operacije, dakle pre nego što će joj razrezati stomak, dali su joj da popije malo rakije… Odmah po završetku rata, Petar i Spasenija su dobili i Olgu, 1946. godine, život je tekao dalje…

Ali mnogo toga stalo je između početka i kraja ratnih zbivanja, čitav jedan roman. Najpre, o tome kako je svetski rat dopuzao u ove krajeve moglo bi mnogo da se priča. Nakon nacističke invazije na Francusku, juna 1940, postalo je jasno da Veliku Britaniju neće osvojiti u kratkom roku, pa je Hitlerova Nemačka morala da obezbedi svoje položaje na Balkanu, i tako onemogući napad iz pravca evropskog jugoistoka. Mađarska, Rumunija i Bugarska pristupile su Trojnom paktu, a isto se očekivalo i od Jugoslavije, koja je trpela znatan pritisak od strane nacista. Jugoslovenska vlada i knez Pavle Karađorđević, zastupnik Krune umesto tada maloletnog kralja Petra II Karađorđevića, potpisuju u Beču 25. marta 1941. pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Već naredne noći, ta odluka je poništena – nakon puča kojeg su izveli visoki oficiri, zbačena je Vlada i vlast predata osamnaestogodišnjem kralju, Petru II, a Vladom su upravljali pobunjenici. Na dan 27. marta izbile su velike demontracije u Beogradu, na kojima je iskazana narodna podrška pučistima, i nepristajanje priključenju silama Osovine. Protesti su izbili u više gradova Srbije, kao i u Sarajevu, Ljubljani i drugde. Bio je to vrlo hrabar izraz nepristajanja jednog malog evropskog naroda, u momentu kada je Treći rajh bio na vrhuncu poleta, u pohodu ka svetskoj dominaciji. U vazduhu je lebdeo osećaj da će nacisti žestoko iskaliti svoj bes, a Hitler je lično izjavio da će „Jugoslavija biti uništena” i u cilju što brže akcije zatražio vojnu pomoć Italije, Mađarske i Bugarske, kojima je zauzvrat ponuđen deo jugoslovenske teritorije. Bez najave Beograd je bombardovan 6. aprila, u ranim jutarnjim časovima. Do tog momenta, bilo je to jedno od najobimnijih bombardovanja gradskog područja, koje je istorija pamtila. Samo tog dana, tepih bombardovanje izvršeno je u četiri navrata i nastavljeno u toku noći. Pored vojnih meta, bombardovane su stambene oblasti i brojne javne institucije. Jedan od ciljeva bila je Narodna biblioteka u kojoj je, pored velikog broja knjiga i neprocenjivih rukopisa od srednjeg veka do savremenog doba, izgorela i celokupna časopisna produkcija koja je sadržavala sva strip izdanja objavljena u prethodnom periodu. Iako je to bio samo jedan od nebrojenih drugih gubitaka, imalo je za posledicu zatomljenje vrlo zanimljive i žive strip scene koja je tridesetih godina nastala u Beogradu, na Balkanu, a koja je bila sasvim u skladu sa savremenim tendencijama tog vremena. Ta scena kuriozitet decenijama se oporavljala od ovog gubitka. Uglavnom, Beograd je ličio na postapokaliptičko zgarište, leševi su bili svuda po gradu, a hiljade ljudi koji su napuštali grad bili su i narednog jutra izloženi bombama i mitraljeskoj paljbi iz vazduha. Pobunjenička Vlada Kraljevine Jugoslavije, tek što je bila osnovana, teško se nosila sa nadmoćnom silom, a jugoslovenska vojska se raspadala po šavovima – građani i vojnici iz različitih jugoslovnskih pokrajina pohrlili su ka partikularnim interesima povezanim sa različitim nacionalnim i religijskim identitetima. Bilo je to prvo raspadanje Jugoslavije, koje će se ponovo desiti tokom devedesetih, tačno pedeset godina kasnije. Pritisnuta nadmoćnim neprijateljima, jugoslovenska vojska se povlačila, u haosu.

U blizini srušenog Pančevačkog mosta, 1941; Iz foto-arhive Saše Rakezića

U nastojanju da napredovanje nacista bude usporeno, srušeni su mostovi u okolini Beograda, uključujući i onaj na Dunavu, nazvan po maloletnom kralju Petru II, a koji su svi zvali „Pančevački most”, nedaleko od kafane koju su držali moji baba i deda.

U vreme bombardovanja Beograda, italijanski pisac Kurcio Malaparte (Kurzio Malaparte) boravio je u Pančevu, gde se ovaj događaj takođe mogao doživeti (makar i sa izvesne udaljenosti), i to opisao u svom možda najznačajnijem delu, naslovljenom Kaputt. Kada je most već bio srušen, pisac je boravio tri dana u oblasti zvanoj Pančevački rit, kojoj je pripadalo i malo mesto Krnjača. On upisuje da je bio smešten baš naspram srušenog mosta, i to jeste blizu mesta gde su živeli moji baba i deda, ali – ko će ga znati da li je popio rakiju ili večerao u kafani, koju je tada vodila moja baba (deda je bio regrutovan u jugoslovensku vojsku, zatim zarobljen od strane nacista, i pre transportovanja za vojne logore u Nemačkoj uspeo je da pobegne i vrati se svojoj kući). U svakom slučaju, majstorski mešajući fikciju i opise prizora koje je doživeo, Malaparte je zabeležio stravu koja je nad tim krajolikom lebdela: „Tri dana sam morao da ostanem u Pančevu. Zatim smo krenuli dalje, preplovili Tamiš, prešli preko poluostrva koga pravi Tamiš pri ušću u Dunav, i još tri dana se zadržali u Ritu, na obali velike reke, upravo preko puta Beograda, pored gvozdenih konstrukcija srušenog mosta, koji je nosio ime kralja Petra II. Po žutoj i brzoj matici Dunava kovitlali su se nagoreli balvani, dušeci, uginuli konji, ovce, goveda. Pred nama, na drugoj obali, grad je izdisao u samrtnim mukama, dok se svuda unaokolo širio sladunjavi miris proleća… Najzad, jedne večeri, pred sunčev smiraj, kapetan Klingberg prebrodi Dunav i u jednom čamcu sa četiri vojnika zauze Beograd. Tada i mi preplovismo Dunav pod svečanom zaštitom feldvebela Grosdojčland Divizion koji je upravljao rečnim saobraćajem (usamljen, čist, važan, zamišljen, taj feldvebel koji je stajao na obali Dunava, jedini neograničeni prostor ogromnog prometa ljudi i vozila na ovoj reci, ličio je na neki dorski stub) i mi uđosmo u grad pored stanice Dunav, pri kraju ulice kneza Pavla.

Među lišćem se poigravao zeleni vetar. Sunce je uskoro trebalo da zapadne, poslednja svetlost dana sipila je sa sivog, sinjeg neba kao pogašeni pepeo. Prolazio sam pored zaustavljenih tramvaja i taksija punih leševa.

Beograd nakon bombardovanja 6. aprila 1941; Foto: Muzej Jugoslavije

Debele mačke, što su čučale na jastucima pored mrtvih tela, već pomodrelih i nadutih, netremice su me gledale kosim očima fosforocentnog sjaja. Neki žuti mačak dugo je išao za mnom pločnikom i mijaukao. Gazio sam po sloju razbijenog stakla, pod mojim cipelama stravično je krckala srča. Povremeno bih nabasao na nekog prolaznika koji se šunjao pored samih zidova i podozrivo okretao na sve strane. Moja pitanja ostala su bez odgovora: svima je pogled bio čudnovato prazan i bežali su glavom bez obzira. Na njihovim prljavim licima nije se ogledao strah, već zaprepašćenje.

Bilo je još pola sata do policijskog časa. Pred hotelom Balkan, pored ogromnog kratera od bombe, stajao je jedan autobus, pun poginulih. Na Trgu, kod spomenika, Narodno pozorište još je gorelo…”

Nakon što je Kraljevina Jugoslavija prestala da postoji, oko 300 000 većinom srpskih vojnika i oficira odvedeni su u zarobljeničke logore. Srbija je isečena na komade – centralni deo, zajedno sa Beogradom, bio je pod nemačkom vojnom upravom, a ostali delovi su bili pod hrvatskom, mađarskom, bugarskom i italijanskom okupacijom. Banat je bio zaseban politički entitet u sastavu Srbije pod nemačkom upravom, i u njemu su vlast vršili pripadnici nemačke nacionalne manjine. Pančevo, sa brojnim nemačkim stanovništvom (koji su sebe nazivali dunavskim Švabama ili folksdojčerima), bilo je deo te nove realnosti, a Banatu je administrativno pripojen i Pančevački rit sa Krnjačom. Nacisti su brzo započeli da sprovode svoj program, koji je podrazumevao progon i istrebljenje Jevreja i Roma (nakon što je većina jevrejske populacije sakupljena u logore i zatim sistematski ubijana, već maja 1942. obznanjeno je da je teritorija Srbije pod nemačkom vlašću judenfrei). O tome kakva su šikaniranja banatski Jevreji doživeli od strane svojih folksdojčerskih suseda odmah nakon okupacije, u svojoj autobiografiji „Opunomoćenik ućutkanih” svedoči Jovan Rajs (danas jedan od najpoznatijih forenzičara u Švedskoj), koji je 1941. godine bio osmogodišnji dečak, nastanjen u Petrovgradu (danas Zrenjanin):

„Oni koji su bili uhapšeni živeli su u mojoj školi, Centralnoj školi, i odatle su odlazili da rade na raščišćavanju ruševina koje su se nalazile na periferiji grada… Ponekad bi tata dobio dozvolu da dođe kući uveče, a povremeno bi i prenoćio kod kuće. Pričao je da su prisustvovali različitim ՚predstavama՚. ՚Kakvim predstavama?՚, pitali smo se mi, deca. Ali on nije želeo da govori više o tome.

Danas znam. Uveče bi čuvari organizovali različite vrste zabave, a pristup tim predstavama imali su i članovi nemačkog Kulturbunda i njihove supruge i deca. Za program su bili zaduženi Jevreji zatvorenici. Predstave su obično počinjale sa različitim antijevrejskim pesmama u kojima su Jevreji ismevani i pretilo im se batinama, dok je pak hrabrost nemačkog naroda veličana. Posle pesme sledile su druge ՚zabavne՚ tačke programa. Stari Jevreji su morali da puze prostorijom na sve četiri, da se prevrću preko glave ili da jašu jedni druge, i tako dalje. Predstave bi se obično završavale plesom. U plesu su učestvovali i stražari i Jevreji. Jevreji su morali da se skinu do gole kože i da igraju polku, fokstrot i slične igre, i to nasred sobe u prisustvu nemačkih vojnika i banatskih Švaba, dok su stražari gazili po njihovim golim stopalima sa čizmama na kojima su bili klinovi, tako da su ona postajala potpuno krvava.”

VREME OTPORA

Razume se da su pod udarom okupacione vlasti i policije bili i svi antifašistički nastrojeni građani. S obzirom na to da je u Srbiji već sredinom 1941. počeo gerilski otpor, zaveden je i drakonski način kažnjavanja – za svakog ubijenog nemačkog vojnika streljano je stotinu Srba, a za ranjenog pedeset. U centralnoj Srbiji su vršena masovna streljanja više hiljada talaca. Kako je glavnina nemačke vojske već bila upućena na Istočni front, specijalnu policiju i žandarmeriju je formirala marionetska vlada, za čijeg čelnika je postavljen kvisling Milan Nedić. Usred ovog galimatijasa, postojao je i vid antifašističkog podzemnog otpora kroz konspirativnu delatnost, a aktivisti te vrste nazivani su „ilegalci”.

Kada se Petar, nakon što je pobegao iz zarobljeništva, u proleće 1941. vratio svojoj kući i kafani, situacija je već bila izmenjena. U fizičkom smislu, potapanje Pančevačkog mosta na Dunavu, dugačkog oko kilometar i po, udaljilo je Krnjaču od Beograda, ne samo zato što je administrativno pripojena oblasti Banata, već i zato što je svaki prelazak skelom ili čamcem zahtevao pribavljanje dokumenata koja je izdavala okupaciona vlast. Bilo je ljudi koji su ta dokumenta nešto lakše dobijali, recimo ako su sa jedne na drugu teritoriju prelazili zbog posla ili ako su obrađivali imanje, ali oni su bili manjina. Situacija je naročito bila teška za one koji su već bili označeni kao politički aktivisti ili su bili Jevreji. Petrov prijatelj i saborac, Bora Baruh, bio je i jedno i drugo. Iako je u predratnom periodu imao zapažene izložbe u zemlji i inostranstvu, često je bio hapšen i pritvaran kao pripadnik zabranjene komunističke partije. Nakon bombardovanja Beograda, aprila 1941, od strane okupacionih vlasti je, zajedno sa drugim Jevrejima, bio poslat da raščišćava ruševine i iz njih izvlači leševe.

Bora Baruh, Zbeg na ruševinama, 1941; Foto: Muzej Jugoslavije

Nakon što je, pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, eksplodiralo veliko skladište municije koje su nacisti izgradili u okviru tvrđave u Smederevu, ogroman deo tog grada je bio razrušen, zajedno sa delom značajnog srednjovekovnog spomenika. Veliki broj ljudi nastradao je zato što je prepun lokalni voz, koji je inače kasnio, tu prolazio baš u momentu eksplozije. U Smederevo je nakon katastrofe radi raščišćavanja dovedeno oko šest stotina Jevreja, među kojima je bio i Bora Baruh, koji je uspeo da odatle pobegne, vrativši se tajnim kanalima u Beograd. Najveći broj Jevereja, međutim, odmah nakon napornih radova deportovan je u logore. U rodnom gradu Bora je, zajedno sa ženom, francuskinjom Elvirom, i četvorogodišnjim sinom Žan Klodom, uspevao da se krije neko vreme, iako su zbog sigurnosti često bili razdvojeni i sakriveni na različitim lokacijama. Avgusta 1941, Bora Baruh se priključuje partizanima, a novembra stiže u Užice, gde je krajem septembra osnovana prva slobodna teritorija, nazvana Užička republika. Bora tu saznaje za pogibiju svoje braće, Ise i Jože Baruh. U to vreme, sa nekolicinom umetnika, on formira atelje, koji se bavio scenografijom za pozorišne predstave kao i izradom plakata i ilustracija za listove koji su u oslobođenom Užicu izlazili. Međutim, to nije dugo trajalo, pošto su nacističke snage, uz značajno pojačanje koje je pristiglo sa drugih frontova, potisnule partizanske jedinice. Marta 1942, Bora Baruh je bio u grupi partizana koja je opkoljena i zarobljena, i nakon toga je ostao zapamćen kao neko ko je, između prebijanja i neprekidnih isleđivanja, bez prestanka crtao. Jedan od svedoka ovako je opisao Borino ponašanje, u pauzi između teškog batinanja:

„Bio sam zatvoren u jednoj prostoriji koja se nalazila u podrumu zgrade Gestapoa u Beogradu. Jednoga dana doveli su Boru Baruha iscepanog i modrog. Imao je na sebi neko staro srbijansko odelo, a na nogama cokule bez đonova…

Prošlo je neko vreme, a Bora izvadi iz džepa komad papira i poče da crta svoje cokule. Divio sam se tom njegovom umeću. Videvši to, stražari su tražili da crta njih.”

Jedno od svedočanstava odnosilo se upravo na Borinu ispovest u vezi s teskobom koju je osećao kada je bio prisiljen da crta portrete svojih mučitelja. Život je završio nakon zatočenja u logoru Banjica, u blizini Beograda, odakle je odveden na streljanje.

Bora Baruh bio je samo jedan od drugova Petra Pavkova, sa kojima više nije bilo moguće održati kontakt – mnogi od njih bili su prisiljeni na još dublju konspiraciju, ukoliko su boravili u gradovima, ili su prešli u partizanske jedinice, zalazeći duboko u šumovite krajeve u unutrašnjosti, izbegavajući glavne komunikacije koje su kontrolisali nacisti. Krnjača je bilo mesto u kojem je živelo dve ili tri hiljade stanovnika, među kojima je bilo tridesetak mladih ljudi koji su se okupljali planirajući sabotaže protiv okupatora, ali su u tako maloj sredini informacije brzo dopirale do policije, koja je u nekoliko navrata hapsila, i nakon ispitivanja poslala na streljanje neke od istaknutih pojedinaca. Od tog vremena bile su formirane male grupe od po nekoliko saradnika, koji su delali nezavisno jedni od drugih.

Zaga Malivuk; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Među aktivistima koji su živeli u Krnjači, a koje je Petar Pavkov poznavao, bila je i Zaga Malivuk, koja je svesno izbegavala kontakt i saradnju čak i sa potencijalnim istomišljenicima, zato što je obavljala važan zadatak kurira Glavnog štaba, kojem su pripadale vođe otpora u Srbiji. Pošto je okupaciona vlast primenjivala teške oblike torture nad mladim ljudima koje bi sumnjičila, bilo je poželjno da čak ni pouzdani ljudi ne budu upućeni u njene aktivnosti. U svojim ranim dvadesetim, iz porodice skromnog imovnog stanja, Zaga Malivuk je bila nepoznata policiji, i stoga zahvalna saradnica za obavljanje tako odgovornog zadatka… Poverenje nadređenih, čije je tajne stanove poznavala, stekla je i time što je odmah nakon početka okupacije, u fabrici aviona „Rogožarski” gde je bila zaposlena, uspela krišom da dođe do planova za novi tip aviona, i te planove uništi, sprečivši da dođu u ruke okupatora. U momentu kada je, krajem 1941, došlo do serije hapšenja u Beogradu, odlučeno je da bi dalji kurirski rad Zage Malivuk bio suviše riskantan i, baš kada je trebalo da bude izmeštena u partizansku jedinicu u unutrašnjosti, gazdarica stana u kojem je živela prijavila ju je Specijalnoj policiji. Uhapšena je sa svim poverljivim materijalima, koje je ponela u torbi u nameri da izbegne van grada. Nakon što je herojski izdržala batine i torturu tokom više isleđivanja, Zaga Malivuk je prebačena u logor Banjica, i zatim streljana jula 1942. Pored svega, na jesen iste godine usledilo je i suđenje njenom bratu, koji je u nastupu očajanja ubio stanodavku koja je prijavila Zagu i koja je radila kao babica, a sa kojom je inače bio u emotivnoj vezi.

Pored toga što danas znamo da, uprkos stravičnim mučenjima, Zaga Malivuk nije odala nijedno ime svojih saradnika, poznata je i po organizovanju jednog od najbizarnijih događaja u logoru Banjica. S obzirom na to da veliki broj pritvorenika nije preživeo boravak u Banjici, malobrojni svedoci su na različite načine upamtili tok tih dešavanja, ali je u osnovi to priča o Zagi koja je, uprkos atmosferi bezizlaznosti koja je tu vladala, nastojala da nekako podigne moral ljudi u logoru. Zajedno sa drugim zatvorenicama, predložila je da organizuju maskenbal u ćeliji broj 16. Zaga je bila dobar crtač i ubrzo su nastale maske koje su predstavljale karikature stražara mučitelja, nakon čega su u različitim scenama oponašale detalje života u zatvoru. Koristeći materijale koje su uspele da prikupe, između ostalih, napravile su i maske Čarlija Čaplina, Pata i Patašona (junaci danskih komičnih filmova iz predratnog perioda, poznati u različitim evropskim zemljama po svojim nemačkim imenima, Pat i Patašon), ali i Paje Patka. Na plakatu, koji je postavljen na zid, predstavljen je jedan od čuvara logora, kako iz automobila ljubazno poziva zatočenicu da mu se pridruži u vožnji. Usledio je i ples, a kao muzički instrumenti poslužili su češljevi… Čuvari su ipak doznali za ova dešavanja, i pretukli organizatorke, koje su se ubrzo nakon toga našle pred streljačkim vodom.

HRANA ZA ZATOČENIKE

Ipak, tokom 1941, u Krnjaču se doselio novinar i publicista Dušan Bogdanović, koji će bitno uticati na Petra Pavkova. Bogdanović je početkom veka studirao filozofiju u Lajpcigu, a zatim se preselio u Švajcarsku burne 1915, a nakon toga u SAD, gde je među iseljenicima radio na agitaciji dobrovoljaca za pridruživanje srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata. Između ratova nastanio se u Beogradu, a 1940. postao je potpredsednik Narodne seljačke stranke, koja je bila najviše levo orijentisana, od svih stranaka kojima je bio dozvoljen rad u parlamentu. Nakon izbijanja rata, Dušan Bogdanović je smatrao da je potrebno priključiti se komunističkom pokretu otpora, i to je činio direktnom akcijom. Već u svojim pedesetim godinama, on je odmah po dolasku u Krnjaču sreo Petra Pavkova, koji u to vreme nije bio član Komunističke partije, ali je od njega zahtevao da ga, putem svojih veza sa vrhom pokreta otpora, pošalje nekud gde bi bolje služio borbi protiv okupatora. Međutim, Bogdanović mu je predložio da ostane u Krnjači i da bude kurir koji će organizovati prenos važnih informacija, a verovatno da je već tada nastavljeno i sa skrivanjem ljudi, po potrebi, u tajnoj odaji u kafani. Kafane su bile pogodno mesto za skrivanje, zato što je tu prolazio i okupljao se različit svet, ali je takođe neprekidno trajala igra mačke i miša, pošto su među okupljenima mogli da budu i oni neprijateljski nastrojeni.

Ubrzo nakon što je od strane vojne komande i SS uprave (a uz pomoć Nedićevih kolaboracionista) u leto 1941. formiran logor Banjica, Dušan Bogdanović i Petar Pavkov započeli su da prikupljaju hranu koja je, organizovanim kanalima, dospevala do logorskih pritvorenika. Naime, uz manje prekide, tokom svih godina okupacije bio je dozvoljen prijem paketa banjičkim zatočenicima. Različite vrste namirnica su prikupljane iz sela u okolini  Pančeva, u čemu je jedan od glavnih saradnika bio Dragomir Milosavljević iz Banatskog Brestovca, član glavnog odbora Narodne seljačke stranke. Milosavljević je bio sumnjiv folksdojčerskoj policiji i više puta hapšen, zatim mučen tokom saslušavanja, ali pošto je sve to ćutke izdržavao, nikada nisu uspeli da tačno odrede njegove delatnosti. Na osnovu tek malobrojnih informacija teško je rekonstruisati kako su akcije dopremanja hrane tekle, ali su svakako bile skopčane sa ogromnim rizikom, pošto su okupacione vlasti zabranjivale tu vrstu aktivnosti. Otežavajuća okolnost bila je da je za transport veće količine hrane ili bilo kakve robe trebalo posedovati dokumenta za prevoz celom dužinom puta, koji je uključivao ukrcavanje na strogo kontrolisanu skelu, pošto je most na Dunavu bio potopljen. Ipak, po svemu sudeći, bila je to dobro koordinisana akcija, pošto je hrana najpre dopremana do Pančeva, gde su je saradnici Dušana Bogdanovića prosleđivali do Krnjače. U Krnjači je bilo nekoliko žena koje su hranu obrađivale ako je potrebno (u nekim periodima bilo je dozvoljeno doturanje isključivo kuvane hrane), a među njima bila je i Spasenija.

U izjavi koju je Petar Pavkov dao 1957. godine, kada su u Pančevu zabeležena svedočanstva učesnika pokreta otpora, on navodi da je veliku ulogu sa beogradske strane odigrala izvesna Jelena (moguće da zbog konspiracije nisu ni znali njeno prezime), kao i neimenovani nemački oficir (očigledno saradnik pokreta), koji su prikupljenu hranu, sortiranu i odloženu u Krnjači, kamionom prenosili u Beograd i dalje distribuirali porodicama zatočenika. U svojoj izjavi, Petar navodi: „Namirnice bi tamo podelili, svakoj ženi po nekoliko kilograma masti, hleba ili čega drugog, a one su kasnije (u paketima) to nosile svakom pojedinačno u logor. To organizovano prosleđivanje hrane za Banjicu trajalo je sve do hapšenja Duška Bogdanovića. Pored Banjice, hranom smo snabdevali i partizanske jedinice u Sremu.”

Sve ovo je bilo važno zato što je ishrana u logorima za vreme okupacije bila katastrofalna i veliki broj zatočenika umirao je od gladi i iscrpljenosti. U ratnim uslovima čak je i većina običnog stanovništva živela u siromaštvu i oskudici, a ljudi u različitim vrstama kazamata bili su dovedeni do granice ljudske izdržljivosti. Poznato je i da su paketi bili pljačkani od strane stražara, koji su zadržavali bolje porcije ili cigare. Međutim, omogućivši zatočenicima da (makar povremeno) dobijaju pakete, logorske vlasti su verovale da stvaraju uštedu vlastitoj vojnoj ekonomiji, a oni koji su želeli da uruče pomoć morali su da iznađu načine da ovu priliku iskoriste, uprkos svim zamislivim ograničenjima.

Premda je ova vrsta (doduše, tajne) humanitarne aktivnosti ostala nedovoljno izučena, poznati su i drugi primeri u Srbiji. Recimo, u selu Kusiće kraj Velikog Gradišta je, tokom 1942. i 1943. godine, u jednom podrumu organizovana tajna proizvodnja sira trapista, u koturovima pogodnim za dostavljanje u paketu. To je kasnije upućivano zatočenicima ne samo banjičkog logora, već i u Dahau i Aušvic. Pomoć u distribuiranju ove hrane predstavljala su dvojica saradnika, pripadnika Nedićeve kolaboracionističke „poljske straže”, koji su sir prenosili u ruksacima, a kretanje im je bilo omogućeno zato što su posedovali dokumenta za brodski prevoz do Beograda. Razume se, i u Beogradu je bila organizovana grupa za pakovanje i isporuku paketa.

U svakom slučaju, Dušan Bogdanović je bio uhapšen 1943, nakon čega dospeva u isti taj logor Banjicu, čije je zarobljenike prethodno pomagao.

Streljan je septembra 1944, malo pre oslobođenja logora, koje se desilo narednog meseca. Tokom zatočenja, Bogdanović je iskazao veliku snagu i dostojanstvo i nakon što je sa nekolicinom drugih bio prozvan da se zaputi ka mestu egzekucije, dobacili su stražarima da će ih stići zaslužena kazna od vlastitog naroda (stražarsku službu su u Banjici obavljali Nedićevi policajci, dok su odluke donosili predstavnici okupacione vlasti), nakon čega je usledila naredba: „Bodi!”, tako da su izbodeni noževima pre nego što su strpani u kola i kasnije dokrajčeni streljanjem. „Dušan Bogdanović je, koliko ja znam, i pre završetka rata bio viđen za predsednika Srbije”, izjavio je Petar Pavkov. „To sam čuo i u govoru Siniše Stankovića (biolog, predsednik Narodnooslobodilačkog fronta Beograda, i sam zatočenik na Banjici) prilikom oslobođenja Beograda, kada je rekao da to nažalost nije njegovo mesto, već bi na njegovom mestu trebalo da bude Dušan Bogdanović.”

Portret Dušana Bogdanovića iz logora na Banjici, kao i crtež na kojem je prikazan kako priprema hranu za pritvorenike, svedoči o njegovoj ulozi sobnog starešine. Naime, zahvaljujući samoorganizovanju logoraša, a kako bi se izbeglo da oni koji ne primaju pakete ostanu bez hrane, odlučeno je da se pošiljke, koje su mogle da budu primljene samo jednom nedeljno, sredom, budu ravnopravno raspoređene na sve koji su bili zatočeni u sobi. Odluke o tome donosio je sobni starešina i tako je Dušan Bogdanović ponovo dobio priliku da brine o hrani za zatočenike, ovaj put i sam kao jedan od njih… Zanimljivo je da je autor crteža koji prikazuju Bogdanovića Miloš Bajić, jedan od logoraša koji su nakon Banjice bili internirani u Mauthauzen, gde je nastavio da crta kada je to bilo moguće; oko 150 crteža je sačuvao tako što ih je zakopao i zatim potražio nakon oslobođenja logora (ti crteži dospeće šezdesetih godina na suđenje u Nemačkoj, kao dokazni materijal protiv odbeglih nacista).

Miloš Bajić, Sobni kružok logoraša na Banjici, 1943/1944; Foto: Muzej Jugoslavije

Prema izjavi koja je ostala zabeležena, Miloš Bajić je u logoru na Banjici crtao na toalet papiru, praznom prostoru u novinama, ili na hartiji u koju su bili umotani paketi. I u tom logoru je crtanje bilo zabranjeno, pa su sačuvani oni crteži koje su drugi logoraši uspeli da prošvercuju u cipelama, skrivene u kosi, i tome slično. Miloš je otac poznatog režisera Darka Bajića, autora dokumentarnog filma iz 2019. godine, Linija života – ostvarenja koje se dotiče stvaralaštva Miloša Bajića u koncentracionim logorima.

TAJNA MREŽA

U vreme pre nego što je bio uhapšen, Dušan Bogdanović je, krajem 1942, posredovao da u Krnjaču bude prebačen Stojan Orelj, koji je pre toga bio u partizanskoj jedinici u Zapadnoj Srbiji.

Stojan Orelj; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Orelj, čije je kodno ime bilo Relja, pred rat je bio student filozofskog fakulteta, a nakon što je u jesen 1941. izvršena ofanziva na teritoriju koju su partizani oslobodili, uspeo je da izbegne hapšenje i da kao ilegalac boravi u Zemunu i na teritoriji Banata, postoji i podatak da se neko vreme krio u stanu poznatog arheologa, Branka Gavele. Nakon toga je prebačen u Krnjaču, gde je sreo Petra Pavkova, i oni postaju bliski saradnici. Orelj je, zahvaljujući vezama u preduzeću koje se bavilo kontrolom vodenih puteva (ispostavilo se da je direktor bio simpatizer pokreta otpora), našao zaposlenje u Vodnoj zajednici u Pančevu. To je bio veliki napredak, pošto je uspevao da nabavi papire koji su omogućavali kretanje čak i tokom noći, ne samo njemu, nego i Petru Pavkovu i ostalima koji su sa njima bili povezani.

U to vreme situacija u Pančevu bila je teška. U gradu u kojem je polovina stanovništva bila nemačkog porekla, doseljenih u velikoj meri još u 18. veku (do 1918. Pančevo je bilo u sastavu Austrougarske), među banatskim folksdojčerima je sve do nekoliko godina pred rat postojao priličan otpor presiji nemačke propagande da se priklone nacističkoj ideologiji. Ovome su se naročito protivili stariji slojevi stanovništva, koji nisu želeli da se zameraju susedima drugih nacionalnosti. Međutim, Nemačka je narasla do nivoa supersile i među mladima je nacizam, uprkos svojim zastrašujućim ispoljavanjima, postao simbol nečeg obećavajućeg. Jedan od glavnih zagovornika nacizma bio je pančevački lekar, Jakob Avender (Jakob Awender), koji je predvodio grupaciju nazvanu Obnovitelji (Erneuerer), objavljujući nekoliko pronacističkih listova koji su svi bili objavljivani u Pančevu (najpoznatiji je Zov naroda (Volksruf). Već od 1934. Obnovitelji su pokušavali da preuzmu glavnu ulogu u klubovima nemačke nacionalne manjine (Kulturbund). Međutim, krajnji rezultat je bio da su se organizacije nemačke nacionalne manjine ogradile od  Obnovitelja, sve do 1938, kada je iz Berlina stigla instrukcija da se njima mora pružiti prvenstvo. Već od 1939, Obnovitelji su bili na svim važnim funkcijama odbora ove nacionalne manjine, iako Avender nije izabran za vođu jugoslovenskih folksdojčera, kako bi bila izbegnuta direktna konfrontacija sa lokalnom sredinom, već je to bio manje poznati advokatski pripravnik iz Petrovgrada, Sep Janko (Joseff Sepp Janko). Ipak, Pančevo je ostalo kao jedan od izrazitih centara mobilizacije nacizma među lokalnim Nemcima, koji su odmah nakon okupacije bili postavljeni na sve rukovodeće funkcije u toj sredini, a dobar broj spomenika koji su podsećali na srpsku istoriju ili tradiciju bili su razrušeni. Samo u prvom mesecu okupacije, u Banatu je streljano ili vešano oko 400 civila, uglavnom Srba i Jevreja, bez ikakvog suđenja, nasumičnim odabirom talaca. Kuriozitet je i to da je u Pančevu rođen Hajnrih Knir (Heinrich Knirr), jedini slikar portretista kojem je Hitler lično pozirao. U jednoj od svojih kancelarija Hitler je držao Knirove portrete svoje majke Klare i svog šofera Juliusa Šreka (Julius Schreck). Treba reći i da je u Pančevu juna 1941. formiran prvi koncentracioni logor na teritoriji Srbije, nazvan Svilara, kao i da se na putu ka selu Jabuka nalazilo jedno od najvećih stratišta, gde je prema procenama ubijeno preko 10 000 ljudi.

Logor Svilara u Pančevu; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Tako strog režim uprave naravno da je bio prepreka pripadnicima tajnog pokreta otpora, koji su često bili prisiljeni da se maskiraju, boje kosu ili oblače seljačke gunjeve kada su se kretali po gradu, s obzirom na to da su većinu njih pripadnici folksdojčerske policije i lično poznavali. Već do sredine 1942, većina ilegalaca je bila otkrivena i nakon teškog mučenja ubijena ili poslata u druge logore, a skoro celokupna jevrejska populacija već je bila zbrisana sa lica zemlje, dok je njihova imovina prisvojena. Ilegalci su se najpre okupljali po kućama, a kasnije i u posebno građenim skrovištima u okolnim mestima, koja su bila povoljnija za sakrivanje, pošto su kućna okupljanja često bila provaljivana, kada je nastajala uzajamna pucnjava, dok opkoljeni ne potroše municiju. U ranim danima, neka od najčešćih mesta za okupljanje bila su u ispražnjenim skloništima za slučaj bombardovanja, u ulici Cara Dušana. Već se unapred pretpostavljalo da će neka od njih biti razotkrivena, pa je jedna od tema u diskusijama bila razrada scenarija u slučaju mučenja. Načini mučenja u cilju iznude priznanja u vezi sa organizacijom pokreta u logoru Svilara bili su raznovrsni – od čupanja noktiju do bičevanja po tabanima, dok pritvorenik leži potrbuške, zatim, stavljanje vrelog metalnog jajeta pod mišku, stezanje glave uz pomoć specijalne naprave, i ostali srednjovekovni načini, koji su samo bili nadopunjeni pogubljenjima na javnim mestima. Ilegalci su, s druge strane, organizovali akcije, koje su predstavljale pre simboličke činove, nego što su mogle da proizvedu veliku štetu okupatoru.

Nacističke zastave poprskane bojom od strane ilegalaca; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Ispisivane su parole protiv nacista, u tajnim štamparijama umnožavani su leci ostavljani na železničkim stanicama. Tu su bile i diverzije s ciljem da se onemogući vojni transport, unište skladišta, a istovremeno je prikupljano i sakrivano naoružanje i sve što bi moglo da služi kao sanitetski materijal. Većina ilegalaca bili su zapravo srednjoškolci i studenti, neki od njih nisu bili u stanju da izdrže mučenja, nakon čega su odavali svoje saborce. U tajnom pokretu otpora bilo je i folksdojčera, i oni su rizikovali još stroži tretman nakon hapšenja. S druge strane, internacionalistički orijentisani, komunisti su nastojali da održe kontakt sa pripadnicima svih nacionalnosti. Maja 1941, student medicine Stevica Jovanović (ubijen od strane Gestapoa nešto kasnije, decembra 1941) u sindikalnim prostorijama Fabrike stakla organizovao je neformalni sastanak sa grupom zaposlenih, gde je oštro govorio protiv okupacionih vlasti, i o potrebi otpora tom sistemu. Govoru su prisustvovali i lokalni Nemci i nakon toga su se razišli, bez odobravanja, ali i bez protivljenja. Bio je to veoma opasan potez, u vreme kada bi i za manje otvorene izjave u tom smislu moglo da se završi pred streljačkim vodom. Ipak, niko nije prijavio policiji, što je značilo da je, uprkos tome što je populacija domaćih Nemaca duboko u sebi bila u stanju da prihvati razložna razmišljanja, strah bio prevelik.

Sredinom 1942. nastupio je vakuum o kojem je i Petar Pavkov svedočio u jednoj svojoj posleratnoj izjavi – postojao je problem što, nakon završetka rata, oni koji su se bavili istoriografskim beleženjem zbivanja tokom prvih godina otpora u Pančevu, više nisu imali preživele sagovornike i nije bilo moguće rekonstruisati mnoga od dešavanja. Upravo nakon te krize Stojan Orelj iskoristio je činjenicu da je bio van neposredne evidencije lokalne policije i, putujući između Pančeva i Krnjače, pokušavao je da pronađe nove saradnike ne među studentima, već (uglavnom) među radnicima i seljacima. To je stvaralo novu tajnu mrežu, koja je nastavila da se širi čak i nakon iznenadne Oreljeve smrti, u proleće 1944, kada je otputovao za Beograd odakle se nije vratio. S obzirom na to da je to bilo tokom jednog od savezničkih bombardovanja Beograda, smatralo se da je poginuo pod bombama. (Američki i britanski avioni bombardovali su naftna polja u rumunskom gradu Ploeštiju kako bi sprečili snabdevanje nacista gorivom. Ukoliko nisu uspevali da istovare celokupnu količinu bombi koju su nosili, nisu mogli da slete, pa su neupotrebljene projektile bacali na Beograd i druge srpske gradove. S obzirom na to da su saveznički avioni morali da lete na priličnoj visini, kako bi izbegli dobro opremljenu nemačku protivavionsku odbranu, bombe su često, umesto vojnih ciljeva, pogađale stambene oblasti grada.) Međutim, uprkos preranom gubitku jedne tako visprene ličnosti kao što je bio Orelj, efikasnost akcija na području Pančeva i Krnjače bila je ojačana neobičnim spletom okolnosti. Naime, iako su se partizanske jedinice u Banatu pojavile vrlo rano nakon okupacije, nisu mogle da se duže zadržavaju u toj oblasti. Problem je tome što je ta teritorija vrlo nepogodna za gerilsko ratovanje. Banat čine široke ravnice, uz veliku naseljenost (često neprijateljski nastrojenog folksdojčerskog stanovništva), a sa vrlo malo šumovitih predela, tako da je kretanje moguće primetiti iz daleka, naročito ako bi to bile grupe naoružanih ljudi. Skrivanje je bilo moguće jedino kada kukuruz izraste, ali je to bilo samo privremeno. Postojao je odred koji je bio stacioniran u Deliblatskoj peščari, za opstanak nepogodnoj,  prostranoj i bezvodnoj oblasti, koja je sve do pošumljavanja u devetnaestom veku nalikovala na pravu pustinju, usred Evrope. Zemljište se sastoji od peska, ponegde su to prave peščane dine. Dodatni  problem je bio što je sa partizanima u toj oblasti bilo teško održavati kontakt i u više perioda bili su skoro potpuno odsečeni od ostalih gerilskih grupa, prelazeći čak u susednu Rumuniju. Pogodna teritorija bila je sa druge strane Dunava, u Sremu, gde su brežuljci i šume Fruške gore postali mesto okupljanja partizana. Iako su bili opkoljeni neprijateljskim snagama Nezavisne Države Hrvatske i nemačke vojske, uspevali su da u manje pristupačnim delovima drže teritoriju pod kontrolom, odakle su vršili napade i diverzije. Komunikacija između Banata i Fruške gore bila je otežana granicom na Dunavu, kojom su patrolirali nemački vojnici. Jedan od onih koji su ipak nekako uspevali da povremeno organizuju prebacivanje ljudi bio je slikovita ličnost, Rada Pecinjački, sa partizanskim imenom Šarga. Bio je jednostavan čovek, nastanjen u kolibi na Dunavu, u blizini sremskog mesta Belegiš, gde je pecao i ponekad čuvao stoku seljaka za platu u hrani i piću. Pecinjački se bavio prenošenjem poruka između ilegalaca iz Banata i Srema. On je tokom 1943. uspeo da uspostavi kontakt sa Josipom Tajzenom (Josef Teisen), zamenikom komandanta graničarske karaule. Tajzen je, prema rečima Petra Pavkova, bio član nemačke komunističke partije još od dvadesetih godina, ali je sa dolaskom Hilera na vlast bio jedan od onih koji su bili prisiljeni da prikriju svoja uverenja. O tome je nekom prilikom pričao Radi Pecinjačkom, koji je živeo u blizini samog mesta gde su graničari bili stacionirani i ponudio mu pomoć oko prebacivanja partizana i ilegalaca sa jedne strane Dunava na drugu. Zajedno sa dvojicom nemačkih stražara Tajzen je omogućavao da se u unapred određenim momentima vojska povuče sa strateških tačaka, kako bi barka sa ilegalcima ili teretom prešla na jednu ili drugu stranu. Takođe je pružao važne informacije o kretanjima nemačkih trupa širom priobalnih teritorija, i ponekad lično postavljao stražu, tako da ona u kritičnim trenucima bude na dovoljnoj udaljenosti. Nemačka policija došla je do zaključka da bi prebacivanje ljudstva u  partizanske centre preko Dunava moralo nekako i negde da se odvija (recimo, evidencijom je utvrđeno da se smanjuje broj stanovnika Pančeva), ali do kraja okupacije niko nije mogao da pretpostavi da se to odvijalo baš u blizini gde je bila stacionirana straža.

Prelazak Dunava radi priključenja partizanskim jedinicama; Iz foto-arhive Saše Rakezića

Među glavnim ljudima koji su, osim održavanja veze sa Pančevom i Beogradom, radili i na prebacivanju ljudi preko Dunava, bio je upravo Petar Pavkov. On je bio zadužen i za pružanje zaštite u slučaju da aktivnosti budu otkrivene, što se srećom nije dogodilo. Njegov saradnik bio je folksdojčer iz Pančeva, Jovan Rajs. Rajs je imao nekoliko plovila, kao i motorni čamac nazvan Tanja, kojim je prevozio poljoprivredne proizvode na Dunavu. Ovaj antifašista je na ugovorenoj lokaciji ostavljao svoje čamce, koje je preuzimao Petar zajedno sa saradnicima, a u koje su se često ukrcavali beogradski i pančevački ilegalci, na putu za priključenje partizanskim jedinicama u Sremu, ali i sanitetska oprema, radio-aparati, pa čak i oružje. Brodić Tanja imao je tajnu pregradu za materijale od posebne važnosti – tu je bila sakrivana poverljiva pošta ili literatura. Na jednom seoskom imanju u Sremu postojala je tajna štamparija, smeštena u prostoriji ukopanoj u zemlju, koja je bila osvetljena generatorom električne energije. Tu je štampan list Slobodna Vojvodina, koji je zatim rasturan u raznim pravcima. Skladište gde su časopisi i knjige bili odlagani nakon štampe bilo je u jednom bunaru – urednik bi se spuštao u bunar, do bunkera koji je bio izgrađen baš iznad površine vode.

Petar Pavkov svedočio je jednom prilikom da je, prema njegovoj evidenciji, samo grupa koju je predvodio preko Dunava transportovala preko 400 ljudi. Takođe je ispričao, skoro anegdotski, da je rukovodstvo poslalo poruku da je sav prostor na Fruškoj gori popunjen i da bi ljude trebalo upućivati na neke druge lokacije. O tome koliko je efikasna organizacija svih ovih operacija bila, govori i činjenica da su neki od ilegalaca, koji su pokušali da na svoju ruku pređu Dunav, bili ustreljeni od strane stražara ili su se udavili u reci. Pored svega, teško je reći da li bi čitava akcija bila moguća bez pomoći ljudi koji su bili na neprijateljskoj strani. O sudbini Josipa Tajzena, Petar Pavkov je svedočio u izjavi zabeleženoj 1957. godine: „Kada su se Nemci povlačili 1944, on nije hteo da ide sa njima, već je ostao sam u jednoj karauli gde su ga pronašla dva dečaka. Sećam se, bilo je to kada smo ja i još jedan prijatelj dolazili iz Srema, ugledali smo kako dva dečaka od 13 ili 14 godina ispred sebe guraju jednog nemačkog oficira i prete mu da će ga ubiti ako pokuša da beži, a on je njima sve vreme pokušavao nešto da objasni. Ja sam ga odmah poveo sa sobom i u Besnom Foku dali smo mu civilno odelo da ga ljudi ne bi napadali. Sa nama je ostao sve do završetka rata. Posle smo mu napisali preporuku i on je otišao za Istočnu Nemačku. Čuo sam da je tamo postao odbornik u nekom gradu.”

PROVALA

Iako su transporti preko Dunava bili uspešni, krajem leta 1944. bila je provaljena kafana u kojoj su Petar i Spasenija sakrivali ilegalce. Evo kako je to opisala moja mama, Milanka (koja je umrla 2007. godine): „Ja sam tada imala tri godine, ali se sećam da je jednom u skrovištu bio čovek kome je mama donela teglu slatkog. On me je pomilovao po kosi i dao mi da probam slatko. U to vreme, neko je prijavio folksdojčerskoj policiji da tu postoji skrovište (mama je oduvek smatrala da je denuncijant bio neko iz komšiluka) i  kuća je vrlo brzo bila opkoljena, nakon čega je uhapšen čovek koji se tu krio… Verovatno da bi u logor odveli i mamu, koja je tada imala dvoje male dece – mene i Borivoja – ali je sa policijom bio i jedan folksdojčer iz Krnjače, koji je stanovao u blizini. Taj čovek, čijeg se imena ne sećam, lično je garantovao da mama nema veze sa tim, iako to naravno nije bilo tačno, i da je skrovište izgrađeno bez njenog znanja. Tako nam je svima spasao život. Sreća je da tata u tom momentu nije bio kod kuće i da mu je neko javio šta se dešava, tako da je mogao da pobegne na vreme. Kasnije, nakon oslobođenja, taj folksdojčer je bio zarobljen, zajedno sa ostalima koji su bili u službi okupatorskih snaga. Tata se založio da ga oslobode i, nakon što je proverom utvrđeno da nikoga nije ubio, čovek je zaista pušten na slobodu. Žao mi je što ne znam njegovo ime i sudbinu.” Kada sam ta dešavanja prepričao strip crtaču Robertu Krambu (Robert Crumb), rekao mi je da svoje fizičko postojanje dugujem Nemcima. To je, zapravo, bilo tačno.

Moja sestra od ujaka,Tanja Pavkov, ispričala mi je kako je sasvim slučajno saznala još jedan, tragičan detalj u vezi sa ovim događajem. Krajem osamdesetih Tanja je radila kao poštarka u Pančevu i jedna starija žena, kojoj je donela poštu, počela je da se raspituje kako se zove, čime se bavi, i tome slično. Kada je čula prezime, pitala je da li su joj Petar i Spasenija možda rod. „To su moji deda i baba”, rekla je Tanja. Žena se veoma obradovala iako je žalila što oboje više nisu među živima. Ispričala je da su Petar i Spasenija spasli članove njene porodice tako što su ih, za vreme rata, u nekoj nevolji sakrili u svojoj kafani. Takođe je rekla i da je, nakon što je u kafanu u Krnjači ušla policija, teško prebijena Spasenija, koja je zapravo bila trudna. Nakon prebijanja, ona je pobacila blizance. Kako bi je odveli na sigurno, ti ljudi su konjskom zapregom prebacili Spaseniju negde gde je mogla da dobije najosnovniju negu. Nismo bili u mogućnosti da ovu priču proverimo, ali ne znam zašto bi neko sve to izmislio.

Evo i šta mi je mama rekla o dešavanjima malo nakon policijske provale: „Kuća je bila pod prismotrom, u vreme dok se tata krio u močvarama. Međutim, u nekom momentu uspeo je da se ušunja nakratko i da ponese nešto hrane, pre nego što je nastavio da se krije. Ja se, kao kroz maglu, sećam da sam videla tatu u nekakvim kratkim pantalonama, odelo je verovatno pocepao dok je bio u bekstvu. Na nogama je imao neke kože koje je obmotao kao sandale. To je sve što sam upamtila.” Nakon toga, Petar je najverovatnije u odgovarajućem momentu prešao preko Dunava i priključio se sremskim partizanima, tako da se u Krnjaču vratio tek nakon završetka rata, kada se sa porodicom preselio u Pančevo.

Petar Pavkov u partizanima (u sredini); Iz foto-arhive Saše Rakezića

Pre nekoliko godina razgovarao sam sa dragim prijateljem, slikarom i glumcem, Urošem Đurićem. Razgovoru je prisustvovao njegov otac, takođe slikar, Svetislav Đurić. Ne znam kako nas je razgovor odveo do Petra Pavkova, ali Svetislav je bio vrlo iznenađen kad je čuo to ime.

Svetislav Đurić (desno) i Pika Bogić, 1945; Iz foto-arhive Danka Đurića

Naime, ispostavilo se da se Svetislavljeva porodica, nakon što im je kuća bila oštećena u savezničkom bombardovanju 1944,  preselila za Krnjaču, gde su i upoznali Petra i Spaseniju, a nakon oslobođenja su se obe porodice preselile u Pančevo, gde su takođe živele u blizini. Ispostavilo se, dakle, da smo Uroš i ja već druga generacija ljudi čije su porodice drugovale, a da toga uopšte nismo bili svesni, čak smo i odrasli u dva grada – Uroš u Beogradu, ja u Pančevu. Svetislav je ispričao o Petrovom skrivanju u močvarama: „Trebalo je skupiti hrabrost da se uopšte približiš tako nepristupačnoj oblasti, a tek da izabereš to kao skrovište. Nemci ne da nisu hteli, nego nisu smeli da bazaju po tom području. Petar je bio jedan od ljudi, sasvim običnih ljudi, ljudi sa ulice, koji su omogućili antifašističku borbu.” Takođe, zapamtio sam i Svetislavljev savet da je bitno ostati slobodan od ideologije. On, Svetislav, doživeo je izbliza antifašistički otpor, ali nikada nije pristao da ideologija bude sila koja će određivati pravac njegovog života. Postoji još jedan detalj – Petar i Spasenija su često govorili da su bili razočarani u ljude koji su postali vlast u posleratnoj Jugoslaviji, i jedina ličnost koju su izdvajali bio je Dušan Petrović Šane, koji je prešao put od partizana, do visokog državnog funkcionera nakon oslobođenja. Igrom slučaja, ulica u kojoj živim, u Pančevu, dobila je naziv baš po tom čoveku. Takođe, Uroš Đurić je odrastao u Mutapovoj 13, upravo na adresi gde je Dušan Petrović živeo do 1947.

Kada se rat završio, 1948, došlo je do raskola između Staljina i Tita. Jugoslavija je odabrala vlastiti put, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja. Jedinstvo sovjetskih i jugoslovenskih komunista, koje je izgledalo tako stameno za vreme rata, u mirnodopskom periodu jednostavno nije moglo da funkcioniše. Jugoslovenske vlasti su neistomišljenike, naročito one koji su se izjasnili za Staljina, a ne za Tita, slale u zatvor na jadranskoj obali, Goli otok. U tom krševitom, nenastanjenom području uslovi su bili veoma teški, i ljudi koji su nekoliko godina pre toga bili proganjani od fašista, sada su bili proganjani od komunista. Ideja o ostrvskom zatvoru nije nova i lako je zamisliti šta ona predstavlja – duboku izolaciju kao vid kažnjavanja. Mesta kao ostrvo Spajk u Irskoj ili američki Alkatraz, možda su i bili uzor za pretvaranje Golog otoka u zatvor, iako su već u Prvom svetskom ratu austrougarske vlasti tamo tamničile ruske zarobljenike. I premda nikada nisam bio na Golom otoku, tokom boravka u San Francisku imao sam priliku da dobro osmotrim zatvor u Alkatrazu, pošto su prijatelji iz dizajn tima Firehouse, koji se uglavnom bavio rok posterima, na prijateljskoj bazi izradili nekoliko plakata za organizaciju koja se bavi upravljanjem zatvorskog (danas zapravo turističkog) kompleksa. Čuvari tog prostora su nam u  znak zahvalnosti pokazali i delove zgrade gde pristup turistima nije dozvoljen. Bizarno je da sam baš tu razmišljao – kako je moj deda dospeo na jedno slično mesto? Da li je on bio staljinista? Nikada nisam čuo da su baba i deda uopšte pomenuli Staljina, iako među Srbima preferencije i protivljenja lako isplivaju kao tema razgovora. Kako su mogli nakon svega pretrpljenog za vreme okupacije i velikih ličnih žrtvi da stanu nasuprot lokalnih pobednika?  Prema svemu što sam saznao, ljudi sa kojima su se tokom borbe družili i koje su cenili bili su sve, samo ne „čvrsta linija”. Neki nisu ni bili članovi komunističke partije, a neki – poput advokata Veljka Kovačevića –bili su viđeni kao odveć bliski socijalističkim disidentima. Ili je bio problem što su poznavali ljude koji nisu bili dovoljno „pravoverni”? Sa ove daljine, i kada babe i dede više nema, teško je donositi zaključke. Godine 2013, moja sestra od ujaka, Sonja Pavkov, podnela je zahtev za rehabilitaciju Petra Pavkova, koji je Rešenjem prihvaćen od Višeg suda u Pančevu.

Da li su baba i deda negde pogrešili u političkim i ljudskim procenama, ne umem da kažem. U svakom slučaju, mnogi od onih koje su smatrali za saborce bili su idealisti koji su izgoreli u plamenu borbe, dok su na njihova mesta dospeli oni koji su u vlasti videli svoju šansu. Možda to nije tako čudno, možda se to dešava na svim meridijanima, i u različitim ideološkim okvirima. Izazovi su veliki, a privilegije lako mogu da korumpiraju. Tako je bilo moguće da generacija boraca četrdesetih bude nazvana „crvenom buržoazijom” na studentskim protestima u Beogradu 1968, a da devedesetih, iako u poznim godinama, oni nemaju odgovor pred sirovim rasturačima Jugoslavije.

I na kraju, imam želju da ispričam o načinu kako mislim da se moj deda nakon smrti oprostio od moje babe. Spasenija mi je, malo nakon Petrove smrti 1977, poverila neobičnu priču. Tokom godina, oni su bili zajedno u svim tim dramatičnim, lepim i strašnim momentima njihovog života, a sada je trebalo da nastavi sama. Njene misli su lutale svake noći, i jednom se probudila iz sna i ugledala nešto zapanjujuće. Ispod lustera stajao je Petar, sa podignutim rukama, pogleda uprtog u sijalicu. To je trajalo nekoliko dragocenih trenutaka. Kada je promenila položaj glave, prizor je nestao. Meni je bilo zanimljivo što je objašnjavala kako je želela da taj tren traje što duže, umesto da se uplaši što vidi duha. Kada je narednog dana usisivačem čistila sobu, u momentu kada se zatekla ispod lustera, sijalica je eksplodirala na sitne komade, koji su se pomešali sa njenom kosom.

Povodom 25 godina Muzeja Jugoslavije

Predistorija: Osnova za razumevanje Muzeja Jugoslavije

Na oblikovanje evropskog tipa muzeja uticale su brojne prakse i koncepti sakupljanja, čuvanja i upotrebe predmeta.

Muzejska laboratorija

Otvoreno istraživanje i preispitivanje jugoslovenskog nasleđa

Muzej Jugoslavije te poziva #OSTANIUMUZEYU