Muzej Jugoslavije – inovacije i zaokreti

dr Katarina Živanović, Tatomir Toroman

Do zaokreta u radu Muzeja (istorije) Jugoslavije došlo je u drugoj deceniji njegovog postojanja. Značajne promene u ovom periodu uslovljene su prepoznavanjem širih potencijala institucije, postavljanjem iskusnog menadžmenta, uključivanjem stručnjaka upoznatih sa savremenim muzeološkim teorijama i novim tendencijama u rad muzeja, kao i sa porastom interesovanja istraživača i publike za jugoslovensko nasleđe. Ova decenija u radu M(I)J predstavlja period autorefleksije, otvaranja novih tema, smelih eksperimenata i redefinisanja uloge muzeja u društvu. Inovativnost kao jedna od ključnih odlika M(I)J prvenstveno se prepoznaje u novim tumačenjima (ne samo) jugoslovenskog nasleđa, razvoju partnerstava u širem smislu i tendenciji ka stvaranju znanja.

 

Inovativno tumačenje jugoslovenskog nasleđa

Nov pristup interpretaciji jugoslovenskog nasleđa vezan je pre svega za promenu razumevanja samog pojma nasleđa. Sve više se napušta shvatanje prema kome nasleđe čine objekti intrinzičnih svojstava, shvatanje da je ono datost, da je krhko, konačno i neobnovljivo i da o njemu imaju pravo da se brinu i da ga tumače isključivo eksperti koji ga najbolje poznaju i koji najkvalitetnije mogu da objasne njegove vrednosti. Takođe, napušta se razumevanje nasleđa kao svega što je dobro i slavno u vezi sa prošlošću, i disonantnog nasleđa kao posebnog statusa koji se dodeljuje neželjenoj prirodi prošlosti.¹ Umesto toga prihvata se alternativna definicija po kojoj nasleđe nije imenica već glagol,² nije stvar, nalazište ili mesto, već višestruki proces stvaranja značenja ili kulturni performans.³ Ono je kulturna alatka koju društva koriste da bi zapamtila prošlost i u tom procesu pamćenja prave konstrukcije značenja koje su relevantne i korisne za sadašnjost. U odnosu na ovako postavljen pojam nasleđa, interpretacija je definisana kao proces stvaranja značenja iz materijalnih i nematerijalnih ostataka prošlosti koji doprinose njenom boljem razumevanju i korišćenju.

To ne znači da je u potpunosti napušteno tradicionalno shvatanje nasleđa i da je M(I)J našao konačno rešenje kako da jednosmerni kanal komunikacije pretvori u dvosmerni, a svoj fond razvije u izvore zajedništva, pomirenja, znanja i zabave. Novi programi muzeja zapravo predstavljaju tranziciju ka tom novom, željenom sistemu vrednosti i delovanja koji se može definisati i kao inkluzivni diskurs nasleđa4 (Kisić 2016, 70), a njihova inovativnost ogleda se u kreativnim kombinacijama različitih tema, medija i aktera u procesu interpretacije.

U periodu o kojem je reč, M(I)J je prvo na sve slobodnije i kreativnije načine pristupao interpretaciji fonda, a posebno „lika i dela” Josipa Broza Tita, kroz izložbe Titove Nove godine (2008), Efekat Tito (2009), Joko–Lenon–Tito (2010), Tito foto (2010), Zlatni album (2011), Velika iluzija (2014). Otvarane su i nove teme koje su zadirale u domen društvene istorije, poput položaja i emancipacije žena, alternativne rok muzike i potkulture osamdesetih, kao i uloge tehnike u socijalističkom razvoju, na izložbama Ženska strana (2010), Poslednja mladost u Jugoslaviji (2011), Tehnika narodu (2012).

Proces rada na novoj koncepciji i novim pristupima jugoslovenskom nasleđu posebno se može pratiti od projekta Novi stari muzej (2009), tačnije od njegovog prevođenja iz teorije u praksu kroz izložbu – prototip stalne postavke Jugoslavija od početka do kraja. Realizovana tokom tri meseca, krajem 2012. i početkom 2013. godine, izazvala je veliko interesovanje, pohvale ali i kontroverzne ocene. I pored toga što je kao prvi pokušaj sumarnog predstavljanja jugoslovenske istorije imala nedostataka, njena realizacija, bogat prateći program i široko urađena evaluacija uticali su na razvoj budućih programa muzeja. Pogotovo je bio primetan uticaj na rad na muzealizaciji jugoslovenskog nasleđa i u istraživanju tema i fenomena koji do tada nisu obrađivani a odnosili su se na svakodnevni život, kulturu, razne društvene slojeve i fenomene iz prve Jugoslavije. Tako su razvijene tematske izložbe Nikad im bolje nije bilo (2014), Dizajn za novi svet (2015/2016), Ko je soko taj je Jugosloven (2016), Jugo, moja Jugo (2016).

Rezultat rada na ovim izložbama nije bio samo prezentacija prethodno neobrađenih tema ili uvođenje novih tematskih oblasti, već i pokušaj razvijanja metodologije istraživanja jugoslovenskog nasleđa koja polazi od prepoznavanja disonantnosti, polihronosti i polivalentnosti ovog nasleđa i interpretira ga koristeći transdisciplinarni, participativni pristup. Na taj način M(I)J je usmeren da bude manje muzej činjenica, a više proces, manje institucija, a više akcija i reagovanje5 (Šola 2011).

 

Inovativan pristup razvoju partnerstava

U skladu s novim razumevanjem nasleđa razvijalo se i novo shvatanje muzeja kao mesta promocije društvene kohezije, sagledane kroz proces razvoja društva koje teži smanjenju nejednakosti i razvoju osećaja pripadnosti zajednici s kojom njeni članovi dele izazove.6 Analiza strateških dokumenata, kao i programskog sadržaja M(I)J, upućuje da je ovaj proces ne samo deklarativno već i u praksi prepoznat kao društvena odgovornost institucije. Interesantno je da poslednjih godina kustosi borbu protiv izolacije, isključenosti, odbačenosti i negiranja muzeja povezuju i s društvenom zaštitom vrednosti bivše države čije nasleđe muzealizuju, smelo dovodeći u vezu pristup društvene kohezije s politikom socijalističkog razvoja Jugoslavije.7

U ovom procesu akcenat je stavljen na razvoj partnerstava, odnosno uključivanje različitih aktera: predstavnika zajednica jugoslovenskog nasleđa,8 marginalizovanih i ranjivih grupa, umetnika, istraživača iz različitih naučnih disciplina i dr.

Muzej je tako počeo da se povezuje s raznim pojedincima i grupama i da ih konsultuje i uključuje u svoje projekte, od anketa koje se redovno sprovode poslednjih godina do programa za široku publiku kao što je Druženje sa Fićom (zastavom 750), preko mogućnosti da učestvuju u kreiranju izložbe, nastojeći da u selekciju tema, prikupljanje građe, interpretaciju fonda i promociju izložbi uključi različite zajednice vodeći računa o njihovim željama, ali i potrebama. U tom smislu, naročito se izdvajaju izložbe: Figure sećanja (2015), koja je zamišljena kao platforma za interakciju sa svedocima vremena; izložba Dizajn za novi svet – Grafički dizajn u Jugoslaviji (2015) uključivanjem podmlatka dizajnerske scene u Beogradu; Ko je soko taj je Jugosloven (2016) uz podršku sadašnjih aktivista tog pokreta i sl. u čemu se najdalje otišlo na izložbi Jugo, moja Jugo (2016) čiji značajan deo čine gastarbajterska svedočanstva, kao i interesantni pokušaji samoistorizacije.

Muzej (istorije) Jugoslavije ukinuo je čvrstu barijeru između stručnjaka i publike, vođen idejom kako treba da bude inkluzivna institucija koja služi zajednici da podeli svoje stavove i iskustva, proširi znanja, razvije kreativnost, senzibilnost i toleranciju. Posebno se nastoji da se osmisle projekti ili prateći programi za decu i učenike te za osobe s posebnim potrebama, kao i druge marginalizovane grupe. I publika „oseća” ovu transformaciju pa je komunikacija s njom poslednjih godina izuzetno živa, ljudi dolaze u muzej da pitaju, provere, predlože, prokomentarišu, poklone.

Analizirajući program Muzeja u proteklih deset godina jasan je trend razvoja u pravcu motivisanja i uključivanja brojnih aktera u proces istraživanja i interpretacije muzejskog fonda, kao i omogućavanja da se čuju različiti stavovi u vezi sa aktuelnim pitanjima. Otvorenost i kritičnost Muzeja iz godine u godinu postaju sve značajnije, a veliku ulogu u tome igra saradnja sa civilnim sektorom. S tim u vezi, M(I)J je izuzetno ponosan na partnerstvo sa do.co.mo.mo Srbija, Kioskom – platformom za savremenu umetnost, udruženjem Krokodil i Asocijacijom tumača znakovnog jezika.

 

Inovativan proces stvaranja znanja

M(I)J je realizovao niz aktivnosti polazeći od muzeološki prihvaćenog stanovišta da je dužnost muzeja da razvija svoju obrazovnu ulogu u saradnji sa zajednicom,9 to jest da su muzeji specifična mesta učenja i neformalnog obrazovanja, kroz interakcije i uključivanja u aktivnosti, što nam pomaže da bolje razumemo svet u kome smo živeli i u kome živimo.10 U skladu s već navedenim promenama u shvatanju nasleđa i uloge muzeja u društvu stoji i shvatanje da se taj obrazovni „zadatak” ne ostvaruje tako što se znanje, u formi konačne istine, prenosi s neke uzvišene anonimne pozicije publici, već da je muzej društveni prostor u kome se razgovara i pregovara, iznose različita mišljenja, deli i proizvodi novo znanje.11 M(I)J je proteklih godina napravio značajne korake u tom smeru. Izložbe su redovno praćene stručnim vođenjima, kao i predavanjima, okruglim stolovima i radionicama za mlađu publiku. Krajem 2014. pokrenut je program Razgovori o Jugoslaviji – uvod u postjugoslovenske studije, upravo zamišljen da predavanjima, debatama i diskusijama različitih učesnika pojača edukativne i interpretativne kapacitete Muzeja, a 2015. i projekat Bajskultura, biciklistička tura po Novom Beogradu i upoznavanje s njegovim nasleđem na zabavan i opušten način.

U dvadesetoj godini svog postojanja (2016), Muzej je imao čitav niz edukativnih programa različitih modaliteta: seminar Znakovni muzej o saradnji sa Zajednicom gluvih, stručnu konferenciju o digitalizacija foto-građe, letnju muzeološku školu Zauzmi stranu, istraživanje i kontekstualizaciju sopstvene prošlosti kroz projekat Prepoznavanje Muzej 25. maj, tretiranje teme jugonostalgije na konferenciji Nostalgija u pokretu i preispitivanje vrednosti Pokreta nesvrstanih i mogućnosti njihove aktuelizacije na konferenciji Nesvrstani muzej.

I pored impozantnog spiska projekata koji se mogu okarakterisati kao inovativni u navedenim kategorijama, za budući uspešan rad M(I)J izuzetno je važno ne samo dalje razvijati inovativne prakse već i osigurati uključivanje inovativnih metodologija i rezultate ovih projekata u svakodnevne procese i procedure muzeja.


1 Smith, L. (2006). Uses of Heritage. New York – London: Routledge.
2 Harvey, D. (2001). Heritage pasts and heritage presents: Temporality meaning and the scope of heritage studies. International Journal of Heritage Studies, 7 (4), p. 327.
3 Marojević, I. (1993). Uvod u muzeologiju. Zagreb: Zavod za informacijske studije; Smith L. (2006).
4 Kisić, V. (2016). Governing Heritage Dissonance: Promises and Realities of Selected Cultural Policies. Amsterdam: European Cultural Foundation.
5 Šola, T. (2011). Prema totalnom muzeju. Kruševac: Centar za muzeologiju i heritologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu i Narodni muzej Kruševac.
6 Jenson, J. (1998) Mapping Social Cohesion, CPRN Study F03. Ottawa: Canadian Policy Research Networks Inc.
7 Živanović K. (2016) Muzejski program kao indikator društvene kohezije, Naša prošlost, br. 16: 235-245.
8 Termin „zajednica povezana nasleđem” preuzet je iz Faro konvencije (Okvirna konvencija Saveta Evrope o vrednosti kulturnog nasleđa za društvo), potpisane 2005. i ratifikovane u Srbiji. Podrazumeva grupu pojedinaca koji vrednuju određene aspekte kulturnog nasleđa koje žele da, u okviru javnog delovanja, održe i prenesu na buduće generacije (član 2).
9 Etički kodeks za muzeje, ICOM (Međunarodni savet muzeja), Nacionalni komiteti BiH i Srbije, Sarajevo i Beograd, 2007.
10 Revisiting the Educational Value of Museums: Connecting to Audiences, NEMO (The Network of European Museum Organisations) 23rd Annual Conference Pilsen, Czech Republic, November 2015, Berlin 2016.
11 Lundgaard, I. B. (2013) Learning Museums and Active Citizenship. In: I. B. Lundgaard and J. T. Jensen, ed., Museums: Social Learning Spaces and Knowledge producing Process, Copenhagen: Kulturstyrelsen.

Povodom 25 godina Muzeja Jugoslavije

Predistorija: Osnova za razumevanje Muzeja Jugoslavije

Na oblikovanje evropskog tipa muzeja uticale su brojne prakse i koncepti sakupljanja, čuvanja i upotrebe predmeta.

Muzejska laboratorija

Otvoreno istraživanje i preispitivanje jugoslovenskog nasleđa

Muzej Jugoslavije te poziva #OSTANIUMUZEYU